Category Archives: Interview

Ususret Močvarinog 25. rođendana, popričali smo s jednim od pionira zagrebačke klupske scene, Felverom, koji će 26.5. svojim setom obogatiti našu proslavu!

Pitanja postavljao: Nenad Barić (Funk Guru)
Na pitanja odgovarao: Marijan Felver

Utjecaj i Počeci: Tvoja glazbena karijera traje više od 25 godina i značajno je oblikovala zagrebačku klupsku scenu. Možeš li podijeliti što te je privuklo DJ-ingu i kako su tvoja rana iskustva utjecala na tvoj stil?
Moje su odrastanje obilježile osamdesete godine, i velika je većina glazbenog, modnog, društvenog i kulturnog izražaja iz tog vremena duboko zapisana u mom emotivnom i estetskom kodu. Karijeru DJ-a započeo sam zapravo vrlo slučajno. Kada se u Zagrebu u prvoj polovici devedesetih godina preuredio i ponovo otvorio dotadašnji Omladinski Klub Đuro Đaković, tada preimenovan u Gjuro 2, prijatelj me pozvao da pomognem s programom jedne večeri jer sam već dugo vrijeme do tada sakupljao ploče. Rekao bih da se moja karijera sastoji od dvije faze, prva kad smo svi odreda koji smo se nalazili u DJ-kabinama puštali muziku, i druga, kad je to polako počelo poprimati oblike DJ-inga, a to je prije svega odredila i oblikovala pojava elektronske muzike. Nije tu bilo baš svjesno izgrađenog stila. Nesvjesno smo opipkivali u mraku, i sebe i stilove.

Stereo Studio i dizajn: Stereo Studio će, osim vrhunskih gostovanja i atmosfere, ostati zapamćen i po vizualnom identitetu, a pogotovo suradnji s dizajn kolektivom Numen, kako je do toga došlo?
U to vrijeme doslovno svakodnevnom zajedničkom druženju, moji prijatelji Toni Uroda, Sven Jonke, Nikola Radeljković, Jelenko Herzog, i Christoph Katzler, dodatno smo brusili sve naše poslovne, ali i one manje poslovne ideje. Vrlo smo rijetko mislili da su stvari poredane na dobar način, i voljeli smo u našim maštama intervenirati u gotovo svim područjima naših interesa. A voljeli smo i izazivati. U takvim smo “tihim nadmetanjima“ sa svijetom, osmislili naziv i realizirali vizualni identitet za prvu sezonu Stereo Studija. Na neki smo način bili i bezobrazno, i bezbrižno slobodni. Uvjereni i u naše poslanje, i jedni u druge, i u obranu te naše umjetničke utopije koju smo svi zajedno u to vrijeme maštali. Numen tada još nije postojao. Tek nakon što smo našim radom osvojili obje prve nagrade na Hrvatskom bienalu grafičkog dizajna, oni se pretvaraju u Numen, a svi zajedno postajemo zamijećeni.

Stereotip i Suradnje: Ti si, zajedno s Dixonom, pokretačka snaga iza Stereotip događaja. Što te je inspiriralo na stvaranje Stereotipa i kako se suradnja s Dixonom razvijala tijekom godina?
Kroz ovo pitanje došao sam do zaključka kako je ovo godina dvije obljetnice. Trideset godina poznanstva, i deset godina Stereotipa. Prvo internacionalno gostovanje u njegovoj karijeri bila je Hrvatska, odnosno nastup na jednom od prvih rejvova kod nas, onom u Gorskom kotaru. Nakon toga, u vrlo kratkom roku gostovao je po doslovno svim mjestima, večerima i klubovima koji su se bavili elektronskom glazbom, a kroz ta gostovanja nas dvojica izgradili smo prijateljski odnos. Stereotip smo stvorili prije deset godina, kada se DIxonova karijera toliko vrtoglavo promijenila, da smo kroz vlastitu inicijativu morali stvoriti platformu za njegove nastupe pred zagrebačkom publikom. Postavili smo je u nedjeljno poslijepodne, a tom našom, u to vrijeme ludošću, do danas smo inspirirali cijeli niz događanja u popodnevnim satima. To smatramo zavidnim dostignućem, pogotovo na ovim našim prostorima gdje su preporučena pravila ponašanja uglavnom uklesana duboko u kamen.

Koncept Planet Srijeda: Tvoj najnoviji pothvat, Planet Srijeda, stvorio je dosta hypea. Kako bi opisao koncept novog serijala i što se nadaš postići s tim?
Tehnički, taj projekt rezultat je susreta agencije Utorak sa Stereotipom. Praktično, radi se o poetsko-subverzivnim fragmentima o prijateljstvu, ljubavi, i opsjednutosti slobodom, kako bi rekao jedan naš autor. Koncept nam je zapravo vrlo bazičan – zabava i druženje. Jako se zabavljamo slažući taj organizatorsko-promotorski plesni Tetris, uglavnom  Dok jedni od drugih učimo organizacijsko komunikacijske vještine koje do sada nismo izbrusili, pokušat ćemo stvoriti i što više prilika da upoznamo ljude koji nas privlače i koji su nam zanimljivi. Kao i svi imamo stotine ideja, i želimo da što više elemenata sjedne na zamišljeno, idealno mjesto. A to što ponekad imamo bujnu maštu, to je drugi par rukava, zato vjerujemo i u katastrofu.

Alternativne Lokacije: Do sada si organizirao događaje na nekonvencionalnim lokacijama. Što te motivira da biraš te jedinstvene prostore i kako oni doprinose cjelokupnom doživljaju tvojih događaja?
Na fizičkoj su mi razini svi prostori jednako zanimljivi. U svakom mogu pronaći razlog za intervenciju, i u svakom je moguće pokrenuti tu igru koja nas ispunjava. No kako se u našem slučaju radi o vrlo kratkotrajnoj igri, igri preko noći, onda bi mogao reći kako nas zanimaju ti mali ekstra detalji, razne karizme zapravo. Zanima nas sve ono na simboličkoj razini što utječe na komercijalne efekte i na prestiž, ali i na razne druge, vrlo bitne, neumjetničke vrijednosti. U konačnici, kroz sve to zajedno, zapravo tragamo za onim uzbudljivim iskustvima koje doživljavamo otkrivajući po prvi puta za nas nove stvari i situacije, a samim time i da otkrijemo sve ono što smo mi, i što mi nismo.

Evolucija Zvuka: Tijekom desetljeća, kako se tvoj glazbeni stil razvijao? Privlače li te određeni trendovi ili ih izbjegavaš?
Uvijek sam se mučio s trendovima i ne odmahujem olako rukom na njih, ali u trendovima postoji neka vrsta stagnacije i sigurnog mjesta, a za mene to nije pokretač. Konstanta koja me sve ove godine držala bio je umjetnički prigovor. Tako da sam se, htio ili ne, stalno mijenjao. Čim se sebi učinim trivijalnim, tražim sadržaj ekstremnih opasnosti da se zabavim. Moja je glazbena radoznalost velika, pa moj najintimniji fokus uopće nije koncentriran samo na elektronsku scenu, jer na neki način živim raspoloženja i prepuštam se njihovim utjecajima. Istražujući muziku, prije sam mislio kako idem prema naprijed, ali u zadnje vrijeme mi se sve više čini da sam u nekoj vrsti napredovanja unatrag. Inspirira me muzika koju sam propustio, ili koju sam drugačije čuo. Stil nisam uspio definirati niti svo ovo vrijeme od devedesetih, ali sigurno znam da mi je od samog početka u svemu, pa tako i u muzici, najvažnija emocija. Kako bi rekao moj omiljeni pjesnik, dugo sam pospremao mogućnosti među čiste košulje koje sam nadjačao.

Zagrebačka Klupska Scena: Kako gledaš na trenutno stanje klupske scene u Zagrebu u usporedbi s vremenom kada si započeo? Koje su dobre strane sad i nekad bile? Koje stvari bi volio da se poprave?
Od vremena kada sam započeo put kroz elektronsku glazbu, scena se u Zagrebu i Hrvatskoj već nekoliko puta promijenila. Prije je bilo romantičnije. Danas, ne mogu reći da Zagreb ne obiluje ponudom svih mogućih sadržaja. Nedostaje hrabrosti za neovisnost, za zaroniti još dublje, a pored toga smo i vrlo mali grad. U današnje vrijeme je glavna uporišna točka znati čitati diskretne poruke, vidjeti vrijednosti ispod prenemaganja takozvane angažiranosti i vatrometa kiča. Svakako valja okrenuti leđa zakonima tržišta, biti što dalje od riješivih problema, i ne djelovati sam. Jedino tako nastaje plesna arabeska.

Budući Projekti i Vizija: Koji su neki od uzbudljivih projekata ili suradnji koje planiraš? Kako zamišljaš svoju karijeru u budućnosti, i kako vidiš evoluciju klupske scene u Hrvatskoj?
Svakako ćemo nastaviti razvijati trenutno aktualne projekte, a vrlo je moguće da se izrodi i neki treći identitet. Tu vidimo savršenu priliku da zajedno udahnemo, i iz sveg im glasa viknemo: gubite se odavde! Vidite šta sve možemo kad žrtvujemo ono čemu se najviše divimo. Bit će to početak jedne divne evolucije.

Više o koncertu saznaj ovdje.

Foto: Matej Grgić

Pitanja postavljao: Kolumbo
Na pitanja odgovarao: Jura

Jeste li vi Šumski u jednini ili u množini? Kaže li se idemo na Šumske ili idemo na Šumski?
U množini smo kad smo skupa, a u jednini kad nismo. Nije važno kako se kaže, važno je da se dođe.

Koji vam je najdraži češki crtić?
Svakako Pat a Mat ilitiga A je to.

Da li i dalje sami nosite opremu nakon koncerata otkad ste postali slavni?
Opremu ćemo nositi i u grob!

Kako se na kolekcionarskom tržištu kreću cijene vašeg raritetnog prvog izdanja – kazete Lov na vile iz 1993. godine?
Kako godine odmiču, cijena tom dragulju neprestano raste.

Slažete li se s tvrdnjom da su Šumski Žuži Jelinek zagrebačkog undergrounda?
Svakako, to će biti napredak, do nedavno su nas povezivali isključivo sa Jožom Manolićem.

Smatrate li da će vas tetoviranost novog člana približiti mlađoj publici?
Na to smo i računali kad smo radili audiciju za saxofonistu/icu. Prvo smo utvrdili broj tetovaža, a zatim i estetsku dimenziju tih ilustracija i naš novi saxofonist Sven Matijević odnio je uvjerljivu pobjedu.

Koliko je na vas utjecao poznati litvanski pjevač Leonidas Šumskis?
Nemjerljiv je njegov utjecaj, posebno njegove kompozicije Akmeneliai. Kad je čujemo, uvijek nekako zastanemo i uputimo sjetan pogled kroz prozor.

Po vašim stihovima dalo bi se zaključiti da ste misaoni tipovi. O čemu najradije razmišljate?
Najčešće razmišljamo o odgovorima na intervjue, bilo stvarne ili fiktivne.

Primjetan je nedostatak ljubavnih pjesama na vašim albumima. Znači li to da ljubav smatrate zastarjelom buržoaskom tekovinom?
To je netočan podatak. Na našem prvom albumu Lov na vile iz 1993., važno mjesto zauzima kompozicija Ljubav bez granica, koja već samim nazivom eksplicitno slavi ljubav. I svakako valja spomenuti dvije naše neobjavljene ljubavne pjesme iz ranog perioda Ljubav nije govno i Lud sam zbog tebe, baby! Ljubav je prisutna i u mnogim drugim našim pjesmama, samo je važno moći ju prepoznati u skrivenim porukama.

Koliko često posjećujete prijatelje koji su odselili na selo?
Češće nego psihijatra, ali rjeđe nego što bi trebalo.

Kako Šumski mogu pomoći demografskom razvoju Hrvatske?
Polažemo nade u tetovirane i mlade.

Ima li istine u kuloarskim pričama da se planirate prijaviti na izbor za Pjesmu Eurovizije 2025. godine?
Za sad je jedina prijava koja nas zanima, ona u starački dom.

Više o koncertu koji će se održati 24.5.2024. saznaj ovdje.

Pitanja postavljale: Maja Rogulj i Laura Tandarić

Močvara ove godine ponovno ima čast postati lokacijom održavanja LezBijade, lezbijske olimpijade! Ususret ovoj sportskoj manifestaciji, popričale smo sa ZbeLeTronom, kolektivom koji stoji iza njezine organizacije.

Evo, za početak i za one koji vas još ne znaju, možete li nam ukratko predstaviti što je ZbeLeTron, kada je nastao i što je njegov glavni poziv?
Zbeletron je udruga koja djeluje od 2009. godine, a bavi se organizacijom događanja za lezbijke, biseksualke i trans žene, s naglaskom na promicanje ženskog glazbenog stvaralaštva. Prve godine svojeg djelovanja posvetile smo kreiranju LGBT+ partyja na lokacijama koje ranije nisu ugošćivale takve programe kako bismo za zajednicu stvorile sigurna mjesta izvan komercijalnih domaćih LGBT+ klubova.

Kroz ovih 15 godina postojanja osluškujući zajednicu počele smo kreirati sve veći broj radionica, druženja, speed-datinga i sličnih sadržaja koji su nam služili kao mjesto susreta, učenja i međusobnog dijaloga. S vremenom smo odlučile sav prihod od party evenata uložiti upravo u takve programe. Čitav tim Zbeletrona funkcionira na volonterskoj bazi, a posebno smo ponosne na to što ekipa koja nam se pridruži ostane s nama godinama. Stvorile smo svoju malu obitelj, a više od svega veseli nas kada zarađena sredstva ne stavimo u svoje džepove nego ih doniramo sestrinskim inicijativama i osobama iz zajednice koje trebaju hitnu financijsku podršku kako ne bi ostale bez stana ili kako bi si osigurale zdravstvenu skrb koja im u Hrvatskoj nije omogućena.

Kada ste održale prvu LezBijadu i kako je tekla njena evolucija?
Prvu smo organizirale 2017. godine na Savskom nasipu. Te prve godine su nas prenijeli neki desni portali i imale smo preko 1500 attendova na FB eventu. Sjećam se da nam je cijeli FB wall bio pun trolova s raznim homofobnim i mizoginim komentarima. Kako nam je bilo važno da event ostane javan i otvoren za sve, ručno smo brisale sve te komentare i prijavljivale govor mržnje. Za taj event smo bile ekstra alarmirane. Platile smo zaštitare i podijelile redarske uloge ne znajući hoće li netko od tih trolova zaista doći tamo i raditi probleme. Srećom, nisu. Nakon tog vatrenog krštenja nekako smo ušle u mirnije vode, stvarno nismo naišle na probleme veće od sigurnosti publike. Trudimo se, kao i uvijek, naći i neke nove lokacije kako bismo povećale vidljivost queer zajednice i ‘zauzele’ nove prostore. Svaki put organiziramo Lezbijadu na isti datum kada se održava i Hod za život jer nam je izrazito važno pružiti zajednici safe zonu i osjećaj sigurnosti kojeg nam naši sugrađani pokušavaju oduzeti.

Slogan ovogodišnje LezBijade je “Rod za život”. Po čemu će ona biti posebna i zašto ste odabrale baš taj naziv?
Ove godine htjele smo ponovno staviti naglasak na to da Lezbijadu organiziramo baš da bi stvorile oazu mira za queer zajednicu na dan kada njihovi sugrađani hodaju protiv naših osnovnih ljudskih prava. Vlada u sastavu koji je trenutno formiran najdesnija je Vlada u novijoj povijesti Hrvatske. Program DP-a, koji će iduće 4 godine itekako utjecati na naše živote, direktno je usmjeren na ukidanje prava za koja se LGBTIQA+ zajednica borila godinama – žele zabraniti sklapanje istospolnih partnerstava i zabraniti posvajanje djece istospolnim partnerima. Desnica se do sada, da bi relativno zadovoljila norme Europske Unije, barem trudila kamuflirati napade na naša prava, a sada otvoreno i direktno zagovara zabranu educiranja mladih o ovim temama, ukidanje naših teško stečenih prava, “otklon od rodne ideologije”, cenzuru medija, itd. To su ljudi koji se ne libe javno priznati da smatraju da su iznad 10% populacije koju u Hrvatskoj čine LGBTIQA+ osobe. Rod za život izabrale smo kao slogan jer želimo skrenuti pažnju na jačanje antirodnog pokreta u Hrvatskoj, a ujedno i zajednici poručiti da su naši rodni identiteti, pravo na samoodređenje i zdravstvenu skrb naša temeljna ljudska prava za koja se ne smijemo prestati boriti. Trans i rodno varijantne osobe trenutno su najugroženija skupina queer zajednice, a naša je poruka – vaša borba je i naša borba!

Koja je najluđa disciplina koju ste dosad imale na LezBijadi?
Svake godine se trudimo osmisliti neku novu disciplinu i trudimo se da budu što kreativnije i zabavnije, a opet svaki put disciplina ‘otkopčavanje grudnjaka na 4 metra leđno’ izazove najviše uzbuđenja jer svi misle da su najbolji:e u tome (čak i publika) pa bude prava navijačka atmosfera dok se one muče s grudnjacima.

Možete li s nama podijeliti neku šaljivu anegdotu iz prošlosti takmičenja na LezBijadi?
Najdraži takav trenutak bio je jedne godine kada smo imale disciplinu ‘treasure cunt’ gdje je cilj bio pronaći predmete koje smo sakrili po prostoru gdje se Lezbijada održava. Tema je bila skupiti predmete koji čine obavezni kit za preživljavanje prekida. Mi smo sakrile predmete poput paketića normabela ili CD-a T.A.T.U., a natjecateljice su u jednom trenu očito prestale pratiti mapu i donosile su okolne predmete koje su našle u šumi pa smo tako dobile satelitski tanjur, sjekiru, tačke i slično.

Koliko se zagrebačka scena promijenila otkad ste pokrenule ZbeLeTron, ima li po vašem mišljenju dovoljno LGBTQI+ događanja?
Nikad nema dovoljno LGBTQI+ događanja! Ali moramo priznati da se krvna slika LGBTQI+ tuluma i događaja poprilično popravila od vremena naših početaka do današnjeg dana. Prije desetak godina ekipa iz House of Flamingo pokrenula je Drag Queen scenu u Hrvatskoj. U međuvremenu su od “simpatične” queer inicijative i tuluma za 200 ljudi postali produkcijska zvijer – što dokazuje i angažman njihove Jovanke Broztitutke na Eurosongu u Liverpoolu prošle godine, kao i svi njihovi eventi u protekle 4 godine koji se mahom rasprodaju i po 2 tjedna prije samog eventa. Ali, scena se posebno razvila u protekle 3-4 godine. Oformila se Swashtara koja sada na mjesečnoj bazi organizira queer tulume, a koja također popuni svaki prostor u kojem organizira event. Imamo tu i druženja AUT – Inicijative Filozofskog, ZaPravo! I mnogih drugih volonterski baziranih inicijativa koje na svojim “malim” partyjima također okupe 200-tinjak ljudi. I to je samo što se tiče partija – u Zagrebu trenutno postoji 15-tak udruga/inicijativa koje na redovnoj bazi organiziraju tribine, radionice, druženja i razne druge evente za zajednicu. Naša prijateljica i suradnjica DJ Doxia nedavno je pokrenula i klupski program Her/Etic tako da i LGBTQI+ clubbing isto dobiva uzlaznu putanju 🙂 

Trenutno se u sferi popularne indie glazbe i popa događa “lezbijska renesansa”, sa sve više autorica koje pišu pjesme koje su otvoreno kvir (Chappel Roan, Renee Rapp, Boygenius, Billie Eilish…). Jeste li primijetile sličan trend kod nas/u regiji i može li se uopće govoriti o nekom univerzalnom lezbijskom ukusu?
Ne postoji univerzalan ukus ni u samoj indie glazbi, pop glazbi ili nekom drugom žanru, čak ni dubstep koji je nekad harao top ljestvicama nema samo jedan izričaj, u toj podvrsti se isto može naći različitih smjerova koje onda veže sinkopa i ritam koje su glavne okosnice ovog žanra. S indie i pop glazbom smo se nekako najviše povezivale, pa je valjda i logično da iz indie glazbe izrone neke prve outane mainstream glazbenice, a pop, koji je uvijek dio mainstreama, donosi te lezbijske stihove do uha svakog čovjeka, tako da i vaša baka može zapjevati “Girls like girls like boys do, nothing new” ili makar “I kissed a girl and I liked it”. 

Također, ljudi su vjerojatno shvatili da to šta su kvir nije nužno pucanje samom sebi u nogu – iako je zapadno društvo i dalje protkano kvirfobijom u raznim sferama, ipak je situacija bolja nego prije npr. 20 godina. Kvir ljudi su predobra publika i ako si kvir izvođač, naići ćeš na veliku podršku. Sad, nije to neki svjesni korak, nego se desi prirodno; u pjesmama pišeš o vlastitom iskustvu, tako da ako si kvir, naravno da ćeš pisati kvir stvari i privlačiti kvir publiku.

Podijelite s nama par pjesama za nabrijavanje na lezbijadu!
Hrvatska himna, naravno.

Sam Smith ft. Kim Petras – Unholy
MUNA – Silk Chiffon
Troye Sivan – Rush
Hayley Kiyoko – Curious

Chappell Roan – Red Wine Supernova
Billie Eilish – Lunch (ako ju nabavimo do tad!)
I naravno “Zagi – Zagi – Zagreb”, službena himna Univerzijade u Zagrebu 1987., jer zašto ne.

I za kraj, kakvi su ZbeLeTronovi planovi za budućnost?
Daleka budućnost se još raspetljava, a prije ljetnog odmora slijedi nam još nastup na Karlovac Prideu (8.6.) i Pula Prideu (22.6.). Na jesen ponovo otvaramo sezonu plesnim događajem odnosno partyjem, zatim slijedi program psiholoških radionica, DJ radionica te Lez of the Year event koji organiziramo krajem godine. Veseli nas što dolaskom novih članica raste i broj programa koji nudimo, a želja nam je da nastavimo osluškivati potrebe zajednice i kreirati programe baš prema njenim potrebama.

Pitanja postavljala: Dora Bičanić
Na pitanja odgovarao: Reper Iz Sobe

Uoči svirke u srijedu, 24.4.2024., uhvatili smo kralja mediteranskog funk hip hop zvuka. Za sve obožavatelje, a i one koji će tek to postati, Reper Iz Sobe odgovorio nam je na par pitanja o svom kreativnom procesu, a i najavio da za ovo ljeto sprema pravu poslasticu za svoje slušatelje.

Kako si došao do imena “Reper Iz Sobe” i što to ime znači za tebe?
Ime je nastalo spontano, počeo sam pisati tekstove iznebuha u svojoj sobi, i mene je iznenadilo pa sam se nazvao tako. Plus doba je youtubera i tiktokera, nekako je ime priličilo vremenu.

Opiši Repera u 3 riječi.
Reper Iz Sobe.

Jesi li razvijao svoj umjetnički identitet kroz albume “Vanka” i “Unutra”? Jesu li se desile neke promjene u tvom pristupu glazbi? Identitet se i dalje razvija, tu nema kraja. Svaki input koji primiš te na neki način mijenja, tako se razvija i umjetnik.Reci nam priču iza neke od tvojih omiljenih pjesama koje si napisao?Virtualna saga je nastala u snu. Doslovno mi je melodija ostala u uhu ujutro kad sam se probudio.

Pjesma koju trenutno „ne možeš izbacit iz glave“?
Remi Wolf – Cindarella.

Da moraš birati, koga bi s naše glazbene scene pozvao na neku svoju novu stvar?
Nikoga trenutno, kad se pjesma desi, ona će dozvati suradnika.

Uhvatiš li se nekad kako „tipkaš skrolaš“ u kreativnoj blokadi? Što ti najviše u takvim trenutcima vrati motivaciju za stvaranjem?
Kad ne ide, ne ide. Tako trenutno funkcioniram, dosta stihijski, iako mislim da bi trebalo sjest i samo raditi. Pa isfiltrirati ono što valja.

Kakav je osjećaj kada vidiš kako tvoja glazba i vizualni identitet dolaze zajedno u videospotovima? Bude li nekad izazovno?
Uvijek je izazovno spojiti audio i vizualnu kreaciju. Ponekad se desi da sama pjesma traži neku određenu ideju pa bude lakše. Taj dio posla mi je najmanje drag, draže mi je kad redatelj ima viziju, nego da se ja moram baviti s time, jednostavno imam manje vremena za muziku.

Kako podnosiš nastupanje pred publikom? Bi li opisao taj unutarnji proces?
Volim nastupati, pogotovo na otvorenom. Kad se potrefe dobri preduvjeti, tipa; dobar sound, publika dobrog raspoloženja i ambijent, zna se desiti da se spojiš sa svemirom. Ali i to može biti potpuno subjektivni doživljaj. Tipa ja u ekstazi, a ekipa gleda i ništa im nije jasno.

Kako se osjećaš glede trenutnog stanja nezavisne glazbene scene?
Teško je definirati nezavisnu scenu, većina opstaje od raznih natječaja gradova, ministarstava, fondova. Može li se to nazvati nezavisnim? Bez obzira, uvijek ima dobre muzike, neki prođu neki ne, nema pravila.

Sprema li se neki novi projekt koji bi volio podijelit s nama?
Završavaju se dvije nove pjesme, jedna ide prije ljeta jedna iza, obe su bomba. To me veseli.

Više o koncertu saznaj ovdje.

Uoči koncerta 5.9.2023., popričali smo s Green Milk From The Planet Orange!

Pitanja postavljala: Laura Tandarić
Na pitanja odgovarao: dead k
Intervju prevela: Martina Glumac

Prije svega, želimo vam dobrodošlicu u Zagreb i naš klub Močvara, jedva čekamo vaš koncert! Za one koji vas ne znaju, možete li se ukratko predstaviti?
Pozdrav svima u Zagrebu! Mi smo GREEN MILK FROM THE PLANET ORANGE, bend iz Tokija, Japan. Osnovani smo 2001. godine i održali smo brojne nastupe u Japanu i SAD-u. Tijekom 2008. napravili smo kratku pauzu dok smo s aktivnostima nastavili 2016. s našim trenutnim basistom Damom i originalnim članovima dead k (gitara/vokal) i A(bubnjevi). Tijekom 2000-ih objavili smo dva albuma, a 2019. godine naša sadašnja postava objavila je album “Third”

Imate veoma zanimljivo ime, mnogi se vjerojatno pitaju što ono uopće znači. Možete li nam reći odakle vam inspiracija za naziv?
Što se tiče imena benda, prije nego što sam osnovao ovaj bend, riječi “GREEN MILK FROM PLANET ORANGE” sasvim iznenada su mi pale na pamet. Nisam ni sam siguran što to točno znači, ali kada vidite naš nastup, mogli biste pronaći poveznicu između naše glazbe i imena benda.

Kako je započelo vaše glazbeno putovanje? Je li Japan stimulativno okruženje za mlade glazbenike?
Naša rana glazba bila je mješavina progresivnog rocka poput Pink Floyda, apstraktnog jazza sličnog Sun Ra te alternativnog indie rocka koji podsjeća na Sonic Youth. S vremenom se ta fuzija proširila na elemente hard rocka poput Black Sabbatha, trash metala sličnog Slayeru i dramatičnog progresivnog stila Yesa, što je dovelo do razvoja našeg glazbenog identiteta. Japanska glazbena scena može se pohvaliti brojnim glazbenicima, no ipak privlačenje publike na koncerte ostaje izazov, što otežava održavanje kontinuirane aktivnosti. Vjerujemo da u zapadnim regijama poput Osake, Kagawe i Hiroshime ima intrigirajućih glazbenih scena.

Aktivni ste od 2001. godine, što znači da ste održali stvarno dosta koncerata. Postoji li neki koji biste izdvojili kao najluđi i zašto?
Bio je to nastup u Kumamotu, Japan, početkom 2017. Razlog? Pa, to su vjerojatno bili najgori uvjeti u kojima smo ikada bili! Nakon 15-satne vožnje morali smo još dodatno čekati prije početka koncerta. Kad smo konačno nastupili oko ponoći bili smo i više nego iscrpljeni, a rezultat je bio daleko od zadovoljavajućeg.

Što je glavna stvar koja vas inspirira kada stvarate glazbu?
Ovisi o trenutku, no tijekom procesa stvaranja glazbe često raspravljamo o temama vezanim uz svemir i znanstvene koncepte o energiji.

Kada ste doma i daleko od pozornice, koju glazbu najčešće slušate
Članovi slušaju raznoliku glazbu uključujući metal, techno, jazz i glazbu iz cijelog svijeta.

Kada biste mogli odabrati bilo koje mjesto na svijetu, gdje biste voljeli nastupati?
Ako je moguće, voljeli bi posjetiti Afriku ili Indiju i tamo nastupati.

Koji su vaši planovi za budućnost?
Već neko vrijeme nismo u mogućnosti kreirati novi album, tako da bi htjeli napraviti nove pjesme i objaviti album. Naravno, voljeli bismo opet otići na turneju i nastupati na različitim mjestima.

I na kraju, što biste poručili zagrebačkoj publici, što mogu očekivati od vašeg koncerta?
Veselimo se susretu sa svima u Zagrebu! Često čujemo povratne informacije od ljudi koji su bili na našem koncertu i rekli da je jedan od najboljih, pa smo sigurni da ćete i vi svjedočiti nevjerojatnom nastupu! Hvala vam puno.

Više o koncertu saznaj ovdje.

*ENGLISH BELLOW

Pitanja postavljao: Jura Petrović
Odgovarao: Munly J Munly
Prijevod: Jura Petrović & Marko Validžić

Ovo će biti vaš treći posjet Hrvatskoj (Munlyjev četvrti). Imate li ikakva sjećanja s vaših prijašnjih koncerata ovdje i što možemo očekivati od Slim Cessna’s Auto Cluba ovaj put s obzirom da je prošlo 5 godina od vašeg zadnjeg koncerta?
Sjećanja? Ti se očito sjećaš bolje nego ja. Nisam znao da smo toliko puta posjetili Hrvatsku. Doduše, sjećam se mačaka koje su se trljale o moje noge. To je bilo malo nametljivo. Nisu ni pitale je li u redu da se trljaju o mene. Čudne su bića te mačke. Što možete očekivati? Mislim da je nabolje očekivati ništa. Ljudi su ljudi i uvijek će vas iznevjeriti. Rekavši to, očekujem najbolje od nas u svakom aspektu naših života. Nadam se da ćemo ispuniti očekivanja Hrvata. Sjećam se da sam jednom trebao ispraviti nekoga tko me nazvao Jay. Moje je ime Munly J Munly – rođen sam takav. To piše na mom krsnom listu i svakome dokumentu nakon toga. Pogrešne informacije s Googlea i Wikipedije ne čine nešto točnim.

Primjećujete li razlike kod američke i europske publike?
To mi se čini kao pristrano pitanje. Ne pokušavam tražiti razlike u mjestima, radilo se to o Mexico Cityju, Butteu ili Moskvi. Mi smo glazbenici i umjetnici i živimo u svijetu koji naginje lijevo i ponosni smo na to. Oni koji nas dolaze gledati obično imaju slične stilove života neovisno o tome gdje žive. Naravno da ima iznimaka i mi prihvaćamo “skoro” sve. Dolazimo u miru.

Često vas svrstavaju u kategoriju “gothic countryja”. Što mislite o toj etiketi? Kako biste vi kategorizirali svoju glazbu uzevši u obzir da kombinirate instrumente tipične za rock glazbu s tradicionalnim instrumentima kao što su bendžo i cimbale? Mislite li da vaša glazba prkosi kategorizaciji?
Ne bih kategorizirao to što radimo. Koji bi magarac bio toliko egoističan? Kad smo već kod magaraca, nadam se da će nastati kategorija za nas kad nas više neće biti. Onda će se bendovi s istom “etiketom” kao i mi uvrijediti i reći da ne žele imati ništa s magarcem kao što je Munly Pizda.

Likovi vaših tekstova generalno nisu tip ljudi koje bi voljeli susreti. Kako smislite tako uvrnute likove i zašto su toliko zastupljeni u vašoj glazbi? Kako uspijete postići da tako mračne pjesme potiču na ples? (“This Is How We Do Things in the Country” je savršen primjer)

Moji likovi ne govore o meni, pa se ni ja ne osjećam ugodno govoriti iza njihovih leđa. Što se pjesama tiče… nadam se da će ljudi dešifrirati da je obično svaka pjesma slojevita, a priče i likovi nekih pjesama se isprepliću i sjedinjuju s drugim pjesmama, pričama i likovima. Naravno, ako netko ne želi uložiti toliko truda i radije bi samo klimao glavom uz ritam, nadam se da glazba i melodije imaju svoju zasebnu vrijednost. Što se mene tiče, ne bih mogao proizvesti ništa s ikakvom vrstom “filera”. Kad smo već kod filera… fileri su među glavnim uzrocima pretilosti mačaka. Dakle, priče=dobro, fileri=loše.

Poznati ste po vašim energičnim nastupima. Mnogi vas nazivaju najboljim live bendom na svijetu. Da li vas to motivira da pružite svoj maksimum na svakom koncertu ili to dolazi prirodno?
To je vrlo laskavo, ali sumnjao bih u ukus osobe koja je to rekla. Neću govoriti za sve, nego za sebe. Svoj sam najstroži kritičar. Krivnja bi me ubila da dam ljudima “filere”. Imamo tako lagodan život. Bio bi grijeh zakinuti bilo koga tko bi platio svoj teško zarađeni novac da nas dođe gledati kako skačemo uokolo kao majmuni. Ako se to ikome dogodi, slobodno dođite razgovarati sa mnom nakon koncerta i osobno ću vam vratiti vaš novac; to se odnosi na knjige, glazbu ili bilo što drugo što ste kupili od nas.

Vas dvojica (Munly i Slim) često ste u interakciji jedan s drugim i s publikom kada svirate uživo. Sigurno je bilo smiješnih trenutaka za vrijeme tih koncerata. Želite li podijeliti jedan s nama?
Ravnatelj mi je uvijek govorio da imam problem s dijeljenjem. Imam mnogo mana, a ova je vrlo ružna. Najčešći krivci toga su jedinci. Ja nisam bio jedinac. Imao sam vrlo privilegirano djetinjstvo. Roditelji su mi plaćali školarinu, putovanja i sportska natjecanja. Dakle, sebičan sam. Ne krivim ih. Moja je krivica što imam taj hendikep. Nadam se da ću jednoga dana naći lijek za ovo i moje druge mnogobrojne bolesti.

Postojite već 30 godina. Kako se vaš pristup pisanju glazbe promijenio kroz godine s obzirom na to da ste imali puno promjena u postavi benda?
U mome se pristupu ništa nije promijenilo i to je vjerojatno razlog zašto smo imali toliko promjena u postavi. Tvrdoglav sam kad se radi o pisanju. Ne surađujem. Pokušali smo i ne funkcionira. Pisanje je moja jedina vještina, pa je koristim za ono čime se bavimo. Svaki član benda koristi svoje najjače strane na najbolji mogući način. Dwight je postao vješt u miksanju i tehničkoj strani snimanja zbog čega kolutam jednim okom. Slim se bavi poslovnim pizdarijama zbog čega bih zakolutao drugim okom da ga imam. To uključuje i društvene mreže na koje ćemo prema mojim predviđanjima jednog dana gledati kao što danas gledamo na pušenje. Svatko od nas ima svoju ulogu: Rebbeca, Andrew, pa čak i George, Slimov sin, polako shvaća da članovima benda ne govorimo što da rade, nego ih učimo i vodimo primjerom.

Vaš zadnji album je također prvi SCAC album izdan pod vašom izdavačkom kućom. U čemu se vaš pristup razlikovao od prethodnih albuma i što ste naučili iz cijelog iskustva?
Vjerujem da smo izdali nekoliko albuma, ali moguće da po tom pitanju znaš više od mene. Moj pristup nije bio drugačiji. Odradio sam svoj dio i maknuo se s puta. Nije produktivno kad previše ljudi govori “Pojačaj me!”. Trebao bih biti više uključen u “proizvod” nakon što je napisan, ali ostali članovi benda imaju povjerenja da ću napisati prolazne priče, pa i ja moram imati povjerenja u svoju odabranu obitelj koja me tolerira.

Čekaj, jel to sve? Prebrzo je prošlo, a taman sam se počeo zagrijavati. Imam još puno toga za re…Zapamtite, Ovo Su Moje Planine-Tako To Može Biti.

Više o koncertu saznaj ovdje.

▬▬▬
Questions: Jura Petrović
Answers: Munly J Munly

This will be your third time in Croatia (Munly’s fourth), do you have any memories from your previous shows here, and what can we expect from SCAC this time since it’s been 5 years since your last show?
Any memories? You seem to remember better than myself. I had no idea we had that we had visited Croatia this many times. Though, I do remember the cats rubbing on my legs. It was a bit forward of them. They did not even ask if it would be all right if they rubbed upon me. A perplexing question are cats. What can you expect? I find it best to never have expectations. People are people and will perpetually let you down. That being said, I expect the best from ourselves in every aspect of our lives. Hopefully our discipline will meet Croatian expectations. I do remember once having to correct someone who called me Jay. My name is Munly J Munly—I was born this way. It is on my baptismal papers and every paper afterward. Getting misinformation from Google or Wikipedia does not make it correct.

Do you notice any differences in the reception from the European and the U.S. crowds?
That seems a bit of a loaded question. I try not to differentiate between locations, be it Mexico City, Butte, or Moscow. We are musicians and artists, we exist in a left leaning world. Proudly. Those who come to see us usually tend to have similar lifestyles no matter where they might reside within the world. Of course there are outliers and we welcome ‘Most’ everyone. We come in peace.

You’ve often been lumped into the “gothic country” category. How do you feel about that label, how would you categorize your music, and since you’re a band that combines rock instruments with more traditional ones such as the banjo and dulcimer do you think that your music defies categorization?
I would not categorize what we do. What type of Jackass would be so egotistical? Speaking of Jackassery…hopefully when we pass there will be a category named for us. Then the accused bands will be offended and say that they want nothing to do with such a Jackass as Munly The Cunt.

The characters of your stories are generally not the people you’d want to meet in real life, how do you come up with such dark and twisted characters, why are they so prevalent in your music, and how do you manage to make songs with such dark themes so danceable? (“This Is How We Do Things in the Country” is a perfect example of this)
My characters dont speak of me so I dont feel right speaking behind their backs. As far as the songs…hopefully people can decipher that there are usually multiple layers and varied levels within each song, which also might merge with other songs and stories and their characters. Yet, if people dont want to give that much effort and would prefer just to bop their head along, hopefully the music and melodies can stand on their own as well. For myself, I cannot put something out with any type of filler. Speaking of fillers…fillers are one of the leading causes of obesity in cats. So, stories=good, filler=bad.

You’re quite known for your incredibly energetic live shows. As you’ve been called the “best live band in the world” by many, does that put pressure on you to give it your all every single show or does that come naturally?
Well, that is flattering, however I would question the taste of the person who might have said this. I will not speak for everyone; for myself…the self is the harshest critic. My guilt would hang me if I went out and gave people filler. We have such an easy life. It would be anathema to shortchange anyone who would pay their own hard earned money to come see us jump around like Fhy. If that happens to anyone please feel free to come speak with me after any show and I will personally refund your money; that goes for books or music or anything else you might purchase that we produce.

The two of you (Munly and Slim) often interact with each other and the crowd when playing live, there surely has been some funny moments during those performances, would you care to share one?

My headmaster always said I had an issue with sharing. I have many flaws yet this is an extremely ugly one. The biggest offenders of this are usually only children. I was not an only child. I had an extremely over privileged childhood. My parents paid for me to go to school, travel and play competitive sports. So, I am selfish. I do not blame them. It is my fault that I have this defect. I hope one day to find a cure for this and my myriad maladies.

You’ve been a band for 30 years now, how has your approach in writing music changed throughout the years since you had quite a few lineup changes?

Nothing has changed for myself. Which is most likely why we have gone through so many people. I am bullheaded with my writing. I do not collaborate. We have tried it and it does not work. My writing is my only decent attribute…so we put it to use for what we do. As we have learned to do with everyone’s strengths. Dwight has become accomplished at mixing and the technical side of recording that makes me roll my one eye. Slim has taught himself more of the business excrement which would make me roll my other eye if I had it, including social media; which I predict will one day looked back upon as we look at smoking now. Everyone contributes where they are suited: Rebecca, Andrew, and even George—Slim’s son—is beginning to figure out that we do not lead by telling people what to do but we teach and lead by example.

Your last album was the first SCAC album that you’ve released on your own label. How was the process different from your previous albums and what have you learned from it?

I believe we have released a few albums, however you might know that side more than myself. It was no different for myself. I did my parts and then got out of the way. To have too many people saying: Turn me up is not productive. Yes, I should be more involved in the product after it is written, but, they trust me to write passable stories so I need to do the same in kind and trust in my chosen family and this family that can tolerate all my behaviors.

Wait, I just realized that was all. That never happens. This was too quick. I was just getting warmed up. There is so much more that I want to sa…Remember, Those Are My Mountains—So Mote It Be.

Uoči koncerta 5.6.2023., popričali smo sa synth-pop bendom Gents!

Pitanja postavljala: Laura Tandarić
Odgovarali: Theis i Niels
Prijevod: Martina Glumac (Volontiram u Močvari)

Za početak, možete se ukratko predstaviti našim čitateljima. Tko su GENTS?
Bok! Mi smo Theis i Niels, odnosno GENTS. Uskoro ćemo isploviti prema Jadranskom moru i odsvirati nekoliko spa pop pjesama Zagrepčanima. Prema ChatGPT-u, dolazimo iz Copenhagena, osnovani smo 2015. godine te smo “stekli reputaciju zahvaljujući našim zadivljujućim nastupima, poznatima po energičnoj i karizmatičnoj scenskoj prisutnosti.” Dođite i uvjerite se sami.

Je li ovo prvi put da posjećujete Hrvatsku? Što očekujete od koncerta?
Da! Jako smo uzbuđeni što dolazimo. Odlazak na turneje jedna je od velikih prednosti glazbenika te nam je izrazito drago što imamo mogućnost putovati svijetom svirajući naše male pjesme. Želimo da svi budu dio GENTS svemira. Sviranje uživo je poput razgovora između umjetnika i publike, a nadamo se da su ljudi u Zagrebu spremni za heart to heart!”

Kako je započelo vaše glazbeno putovanje?
U bezbrižnim, mladim i divljim noćima Berlina. Nakon srednje škole oboje smo se preselili u Berlin kako bi istražili grad. Nismo znali ništa drugo pa smo jednostavno svaku večer proveli svirajući i slušajući opskurnu glazbu iz 80-ih.

Odakle crpite inspiraciju za svoj glazbeni i vizualni identitet?
Sa svih strana. Sreća je što živimo u gradu koji preplavljuje nevjerojatna glazba i umjetnici, ali inspiracija je smiješna stvar. Nikad ne znaš kada ćeš na nju naići. Možda u Zagrebu?

Kada biste dodali trećeg člana u bend, koji bi instrument on ili ona svirali i zašto?
Možda AI! Samo mu kažemo da napravi svu glazbu za nas kako bismo se mi mogli opustiti i uživati na suncu. Prijevremena mirovina. Lagano!

Od 2019. godine, vaše koncerte u inozemstvu povremeno podržava Liveurope platforma. Koje je vaše mišljenje o Liveuropeu i njihovoj misiji?
Jačanje europske glazbene scene iznimno je važno. Za nas, mogućnost obilaska Europe ključna je u izgradnji i upravljanju održivom karijerom. Glazba je magična stvar koja može pomoći u povezivanju ljudi i različitih kultura, a Liveurope je sjajna inicijativa koja to omogućava. Pomoću glazbe i turneja svijet istovremeno postaje veće i manje mjesto te ne bismo mogli živjeti bez toga.

Od svih vaših koncerata, koji biste odabrali kao najdraži i zašto?
Uh, joj. To je baš teško! Imali smo toliko koncerata tijekom godina pa je teško odabrati. Ipak, danas se posebno ističe naš koncert u Kijevu 2019. godine iz očitih razloga. Nadamo se da ćemo se vratiti tamo jednog dana. Slava Ukrajini!

Ispričajte nam jednu anegdotu sa svoje turneje koju nikada dosad niste spomenuli u nekom intervjuu!
Jednom je Theisa ugrizao pas lutalica u Rusiji. Srećom, njegov imunološki sustav može savladati čak i najteže pse pa smo nastavili s turnejom. Jednom je novinar iz Ujedinjenog Kraljevstva Theisa nazvao “Mr. One Finger”. Dobro je da je pas odgrizao baš taj prst.

Da možete birati bilo koje mjesto na svijetu, gdje bi najradije svirali?
Tek trebamo posjetiti mjesto odakle se ne bi željeli vratiti. Teško je sjetiti se mjesta koje ne bismo voljeli! Ipak, možda Mount Everest? Mora da je ludo tamo gore!

Koji su vaši planovi za budućnost?
Pokušavamo ne forsirati stvari ovih dana, tako da smo usredotočeni na brojne nastupe koji nas očekuju u nadolazećim mjesecima. Nadamo se da ćete nam se pridružiti na njima!

Koncert je podržan od strane Liveurope mreže. Mreža Liveurope sufinancirana je kroz program Kreativne Europe Europske unije i podržana od strane Nordic Culture Fund.

Uoči koncerta 22.5.2023., popričali smo s Lidijom Bajuk!
Pitanja postavljao: Emir Fulurija

Prošlo je već gotovo 30 godina od Vašeg zajedničkog nastupa s Dunjom Knebl i grupom Legen, zabilježenog na pomalo kultnom CD-u Ethno Ambient Live. Kako iz ove perspektive gledate na taj koncert i sve što se događalo oko njega?

Povezala nas je nevjerojatno pozitivna energija u tadašnjim teškim, ratnim godinama. Osim naglašene sklonosti autorskim obradama hrvatskoga tradicijskog repertoara, važno je istaknuti da je na tom projektu više ili manje izravno sudjelovalo i više manje vidljivih suradnika koji su tada stasali u značajna imena domaće umjetničke scene. Nije manje važno reći da se koncert održao u alternativnom, svima nama omiljenom klubu Gjuro II. Kao glazbenici željeli smo odaslati jednu drukčiju domoljubnu poruku i mislim da smo u tome uspjeli. Profilirani Ethnoambient nastavio se sporadično održavati u Zagrebu, a zatim festivalski redovito u Solinu. Odjeci njegova koncepta i dandanas imaju nezaobilazne posljedice na domaću etnoscenu. Novac kojim me jedna tadašnja mala banka htjela podržati u objavljivanju prvoga samostalnog albuma usmjerila sam na objavljivanje koncertnog Ethno Ambient Live CD-a. Na Dori sam nastupala samo jedanput, i to 1997. s autorskom pjesmom Zora-djevojka, bez P.R.-a i menadžera zauzevši visoko 5. mjesto, s jedinim ciljem – javnosti skrenuti pozornost na etnoglazbu. Zatim se dogodila utjecajna i bezrezervna medijska podrška Ante Batinovića, Darka Glavana, Delimira Rešickog, Denisa Leskovara, Velida Džekića itd. koji su o našim koncertima i albumima napisali divne tekstove i koje su svi pročitali. Mislim da spomenuto dovoljno govori o toj pozitivnoj energiji koju su kasnije zasjenile razgrađujuće ljubomore, pojedinačne egomanije i očekivanja brzopotezne zarade nekih drugih izvođača ili njihove logistike. Iako zbog životnih okolnosti Dunja, Legen i ja više nismo povezani kao tada, lijepe uspomene i međusobno uvažavanje neraskidivo nas povezuje.

Kako ste se uopće odlučili da osnova vašeg glazbenog rada bude tradicijska glazba?

Kad sam živjela svoj prvi studentski život u Zagrebu, dakle sredinom 1980-tih godina, kao brucošica medicine u slobodno sam se vrijeme družila s ekipom s Filozofskog, ADU, ALU. Povremeno bismo odlazili na koncerte u kultne zagrebačke klubove, ali smo se najviše okupljali uživo svirajući na kućnim proslavama. U okruženju sveprisutnoga zagrebačkoga novog vala, također se svirala međimurska, bolivijska, brazilska glazba. Uslijedili su pozivi za nastupe uživo u Istarskom klubu, KSET-u, Palainovki, RVG… Naša mala skupina organizirala je i dva performansa – provokativno čitanje o demokratskim slobodama iz Ustava u tramvaju broj 13 i igru Čovječe, ne ljuti se ljudskih crnih, bijelih, crvenih i plavih figura na središnjem Trgu, zbog čega smo imali „bliske susrete“ s milicijom. A na jednom čakovečkom druženju čuo me Toni Sabol, u ex-YU organizator koncerata Johna Mayalla, Joan Baez, Davida Bowieja i još nekih. Zahvaljujući njemu, nastupala sam kao samostalni predizvođač na Mayallovim koncertima 1987. u Ljubljani, Čakovcu i Beogradu, a zajedno s gitaristom Đorđe Minićem 1989. na koncertu Joan Baez u Zagrebu. Mayall me pozvao na nastavak europske turneje, Baezova je samoinicijativno došla na moju zagrebačku tonsku probu, a nakon minhenskog koncerta dvije-tri godine kasnije pozvala me na razgovor – to mi je kao mladoj glazbenici bio neočekivan, nadrealni poticaj. Svoj sam studentski anglosaksonski repertoar tada zamijenila interpretacijama zavičajnih pjesama, iz Međimurja iskoračivši i u druge hrvatske krajeve. Zatim sam 1990. bila pozvana na Kontraviziju u SKUC. Svi ondašnji zagrebački studenti kreativci međusobno su se poznavali i odlazili jedni drugima na koncerte, izložbe, predstave… izmjenjivali smo informacije o alternativnim knjigama, glazbi, događanjima… U kasnim tridesetima opet sam se našla na studiju, ovaj put me glazbeni tradicijski repertoar usmjerio na studij etnologije i antropologije. Nakon trinaestogodišnje karijere samostalne umjetnice stasala sam u znanstvenicu i danas sam zaposlena u Institutu za etnologiju i folkloristiku. To uopće nisam planirala, no moja je glazba očigledno imala planove kojima sam se postupno ipak i s povjerenjem prepustila, nagrađena hermeneutičkim iščitavanjem tradicijskih pjesama.  

Što se promijenilo na hrvatskoj world music sceni u ova tri desetljeća? Mislite li da smo mogli svoju tradicijsku glazbu bolje promovirati u svijetu jer je dojam kako stranci nisu toliko upoznati s raznolikošću glazbe koja potječe iz Hrvatske?

Mogli smo – da smo imali ozbiljniju logističku podršku. Mogli bismo – da imamo ikakvu podršku. Pojedinci su nešto propulzivniji ako imaju logističko obiteljsko-poslovno ili prijateljsko-poslovno zaleđe. Dakle, ako ikako mogu ulagati u svoju glazbu. I početna intenzivna nastojanja pod okriljem HGU scene izjalovila su se kad su HGU-ovoj etnoudruzi pristupili pop i folklorni izvođači, s glavnim ciljem da im udruga bude paravan za dodatnu nominaciju u Porinovoj etnokategoriji. Svi su naši renomirani etnoglazbenici nebrojeno puta uspješno nastupali u inozemstvu. Sveukupno sam kao glazbenicama nastupala više od tisuću i pol puta, od toga sam pedesetak puta Hrvatsku predstavljala na Danima hrvatske kulture u inozemstvu ili na inozemnim glazbenim festivalima – širom Europe, u Kanadi, Nepalu, Tibetu, Boliviji, Brazilu, Argentini… Zadnja dva inozemna koncerta, u Maroku 2020. i u Poljskoj 2022., isključivo strana publika bila je oduševljena i ispratila me ili nas ovacijama. Znači li to nešto Hrvatskoj i u Hrvatskoj? Baš i ne. Potvrđuju to i mučne financijske okolnosti kroz koje prolaze svi hrvatski etnofestivali, kojih se jedva može nabrojati na prste jedne ruke, dok se više njih zbog istih problema trajno ugasilo. Paradoksalno, danas je supkulturna scena narodnjačka u svim njezinim oblicima i nazivima, a sljednice supkulturne glazbe prije tridesetak godina, među kojima je etnoglazba bila važan dio, danas se kontraproduktivno trpaju u mainstream, čime im se otupljuje subverzivna kritička oštrica. I eto nas, osakaćeni nadalje stremimo uvis, mada na besplodnom polju…   

Posljednjih nekoliko godina u Hrvatskoj se pojavilo dosta zanimljivih mladih etno/world music izvođača. Isto tako je sve više onih koji elemente tradicijske glazbe ubacuju u druge glazbene žanrove. Ima li netko tko vam se posebno sviđa od tih mlađih glazbenika?

Tradicijska glazba živi tako dugo dok nije ukalupljena i dok joj ne izmiče autorski doprinos – zahvaljujući korištenju različitog zvukovlja i/ili zahvaljujući žanrovskim obradama. Još uvijek su aktualni i zanimljivi pioniri hrvatske etnoglazbe, i ne samo etnoglazbe. Fantastično je koliko su pojedini, danas tobože izraubani izvođači uzbudljiviji od aktualne glazbe – pritom ne mislim na njihove tehničke vratolomije, nego na uvjerljivost. Srećom, tu su i naši zanimljivi mlađi etnoizvođači – Veja, Lea Šprajc i Kazan koji su nadmašili razinu demo glazbenika. Njihovo im je kontinuirano proučavanje sadržaja i konteksta tradicijskih predložaka omogućilo ozbiljnije interpretacijske dosege. To je također uočljivo i kod profiliranih vokalnih ansambala kao što su Čipkice i Harmonija disonance. Vrijeme će pokazati jesu li drugi tek pomodno opijeni površnim trendovima i diktatima. Za dosege su potrebni i vrijeme i samoća. 

Vi ste na svojem posljednjem albumu Pjesnolika vol. 1 uglazbili stihove naših pjesnikinja i pjesnika poput Vesne Parun, Ivana Gorana Kovačića, Luka Paljetka, Antuna Branka Šimića i drugih. Kako je došlo do te ideje?

Zahvaljujući mojem srednjoškolskom prof. Dragutinu Tomi, na satovima obrade lektire iz područja pjesništva, zadatak mi je bio uglazbiti 2-3 pjesme pjesnika čije smo pjesme obrađivali. Neka od njihovih uglazbljivanja preživjela su koš, a njima sam pridodala i stihove nekolicine suvremenih pjesnika (Gudelj, Fiamengo, Paljetak, Rešicki itd.) koje sam uglazbila većinom u svrhu nastupa na predstavljanjima njihovih pjesničkih zbirki. No, taj glazbeni projekt nije dobio poticaje na objavljenim natječajima, pa sam ga ostvarila tek kad je jedan Venezuelac hrvatskih korijena odlučio vlastitim novcem podržati snimanje tog albuma.  

Čije stihove je bilo najteže uglazbiti, a koga ste ovaj put preskočili i ostavili za sljedeće izdanje? Naime, ovaj “vol. 1” najavljuje kako će očigledno postojati i nastavak Pjesnolike.

Nikad se ne silim uglazbljivati tuđe ili vlastite stihove. Komponiranje mi nije problem, glazbu čujem katkad u snu, katkad i s vlastitim koracima. Na albumu Pjesnolika vol. 2 bit će zastupljeno više pjesama živućih pjesnika, svakako i nešto više pjesama pjesnikinja.  

U Močvaru dolazite s kvartetom. Možete li predstaviti tko će s vama svirati na ovom koncertu?

Veći dio aktualnog repertoara Lidija Bajuk Quartet predstavio je u marokanskom Rabatu početkom 2020. godine. U istom smo sastavu – Stanislav Kovačić na violončelu, Jadran Jeić glasom na tradicijskim glazbalima (mandolina, gusle, baglama, pontska lira), Borna Šercar na udaraljkama i ja glasom te na gitari i violini, drugom prigodom svirali i u zagrebačkoj NSK, no pandemija nas je, nadam se samo privremeno, onemogućila u redovitijem nastupanju.

Koja je razlika u pripremi solo nastupa i ovih s kvartetom? Postoji li kod Vas treme i nakon svih ovih godina.

Jednostavnije mi je nastupati samostalno jer sam tijekom svirke usredotočena samo na sebe. Svirati u bendu značajno je zahtjevnije, ali i uzbudljivije. Ista pjesma u solo i bendovskoj obradi ne zvuči isto. To ne znači da je u pravilu bendovska obrada bolja, ali je u procesu rada redovito izazovnija. Trema uvijek čuči tu negdje, ona je dokaz poštovanja prema publici koju nikad nisam doživljavala kao amorfnu cjelinu, nego kao skupinu osobitih pojedinaca na zajedničkom glazbenom putovanju, nakon kojega zajednički nastojimo poboljšati svijet.  

Vaše gošće će na ovoj koncertu biti Lea Šprajc i Chriztel Renae Aceveda. Možete li ih predstaviti?

I Lea i Chriztel su iznimno darovite mlade glazbenice. Lea izvodi vlastite vrhunske stihove, umjetničkom radu pristupajući i iz perspektive etnologinje i kroatistice, što svakako doprinosi njezinoj interpretaciji. Kao Filipinka koja živi u Međimurju, Chriztel je samoinicijativno posegnula za međimurskim pjesmama koje pjeva tonalno i dijalektalno precizno, a pozornost privlači i vlastitim izborom višestrukih identiteta.    

I za kraj – što publika može očekivati na ovom koncertu?

Na koncertu u Močvari predstavit ćemo sveukupno tridesetak pjesama s raznih hrvatskih strana, zatim po jednu pjesmu iz Slovenije, BIH, Crne Gore i Makedonije te četiri autorske pjesme – od kojih dvije s najnovijega pjesničkog albuma. Pjesme plijene pozornost mudrošću stiha i zanimljivošću melodije, a neke od njih su drvenoga, mitskog predznaka.  

Uoči koncerta 25.4.2023., popričali smo s Mart Aviem! Mart Avi je poput samuraja sumraka modernog popa, čija je vještina postajala sve uglađenija sa svakim novim albumom. Odrastao je u malom estonskom selu po imenu Vara (“blago” na engleskom), poigravajući se zahrđalim ostacima iz njegove marljive prošlosti koja je kasnije dovela do stvaranja vrste glazbe nigdje-negdje, mapiranja neistraženih teritorija sadašnjeg popa.

Pitanja postavljala: Laura Tandarić
Odgovarao: Mart Avi
Prijevod: Martina Glumac (Volontiram u Močvari)

Hej Mart, drago nam je što ćeš 25.4. nastupati kod nas u Močvari. Za početak, možeš li se ukratko predstaviti zagrebačkoj publici?
Drago mi je! Donijet ću vam radost i pobuditi mozak.

Prije nekoliko tjedana nastupao si na MENT-u. Kako je to prošlo? Jesi li ikada prije svirao na području bivše Jugoslavije?
Svirao sam u Sloveniji i Srbiji. Također, pratim NBA od ranog djetinjstva tako da sam upoznat s balkanskim zemljama putem njihovih poznatih igrača. Što se tiče Hrvatske, upoznat sam s tragedijom Petrovića, a tko bi ikada mogao zaboraviti Kukoča. Kao klinac imao sam njegov košarkaški karton s komadom bijelog dresa. Bio sam sretan kao psić kada sam to izvadio iz booster paketa koji sam kupio s rođendanskim novcem.

Pronašla sam informaciju da si odrastao u estonskom selu Vara. Kako je to utjecalo na tvoj glazbeni put?
To mi je dalo želju da pobjegnem! Inače bih još uvijek pijuckao loše pivo na uglu dućana nakon teškog rada u polju.

Odakle crpiš inspiraciju za estetsku prezentaciju svoje glazbe?
Uglavnom iz najnaprednijeg audio-vizualnog medija koji naša kultura nudi, odnosno iz filma.

Kakvo je trenutno stanje nezavisne estonske glazbene scene? Po čemu se razlikuje od ostatka europske underground scene?
Stimulativno je, zasigurno u najboljem stanju dosad. Svi istaknuti estonski izvođači poprilično se međusobno razlikuju. Zbog niske naseljenosti, manje je prostora za uniformirane žanrovske scene što omogućava individualnosti da zablista, a sam noćni život čini stilski različitim.

Da možeš nastupiti bilo gdje, gdje bi to bilo i zašto?
Upravo sam se vratio s plivanja zbog čega sada razmišljam o sviranju pod vodom.

Što slušaš u zadnje vrijeme? Imaš li neku guilty pleasure pjesmu za koju ljudi nikada ne bi rekli da ju puštaš kod kuće?

Otkako je Ryuichi Sakamoto preminuo uglavnom ponovo slušam njegove samostalne albume. Bio je jedan od najboljih. Ne vjerujem u guilty pleasure – dobro je ono što je dobro.

Koji su tvoji planovi za budućnost?
Da budem ispred budućnosti te iznenadim čak i samog sebe.

Imaš li kakav savjet za mlade glazbenike koji nemaju dovoljno hrabrosti popeti se na pozornicu?
Ako je to nešto što želite radite, počnite odmah i razvijajte se u tom procesu.

Koncert je podržan od strane Liveurope mreže. Mreža Liveurope sufinancirana je kroz program Kreativne Europe Europske unije.

▬▬▬
Questions: Laura Tandarić
Answers: Mart Avi

Hey Mart, we are glad that you will perform at our place in Močvara on 4/25. To begin with, could you briefly introduce yourself to the Zagreb audience?
Drago mi je! I shall bring you joy and tingle your brain.

A few weeks ago you performed at MENT. How did that go? Have you ever played in the territory of the former Yugoslavia before?
I’ve played in Slovenia and Serbia. I’ve followed the NBA from an early age so the Balkan countries tend to resonate with me via their respective ballers. In the case of Croatia I’m familiar with the tragedy of Petrović, and who could ever forget Kukoč. As a kid I had his basketball card with a piece of white jersey attached. I was happy as a puppy when I pulled that from the booster pack I bought for my birthday money = )

I found the information that you grew up in the Estonian village “Vara”. How did it affect your musical path?

It gave me an urge to get away! Otherwise I’d still be sipping lousy beer on the shop corner after some heavy work at the fields.

Where do you get the inspiration for the aesthetic presentation of your music?
Mostly from the most advanced audio-visual medium our culture has to offer, which is cinema.

What is the current state of the independent Estonian music scene? What is the main thing that would differentiate it from the rest of the European underground scene?
It’s stimulating, possibly in the best state it ever has been. All Estonian acts that stand out are rather different from each other. Due to the low population, there’s less space for uniformed genre-based scenes, which helps for individuality to shine and makes the nightlife more diverse stylewise.

If you could perform anywhere, where would it be and why?
I just came from swimming, which now makes me think of playing underwater.

What have you been listening to lately? Do you have a guilty pleasure song that people would never say you’d play at home?
Since the passing of Ryuichi Sakamoto, I’ve been mostly re-visiting his solo records. He was one of the best. I don’t believe in guilty pleasures – what feels good is good.

What are your plans for the future?
To be ahead of the future and surprise even myself.

Do you have any advice for a young musician who still doesn’t have enough courage to set foot on the stage?
If you want to do it then start doing it right away and evolve in the process.