Search
Close this search box.
Intervju: Lidija Bajuk
20 svibnja, 2023.

Uoči koncerta 22.5.2023., popričali smo s Lidijom Bajuk!
Pitanja postavljao: Emir Fulurija

Prošlo je već gotovo 30 godina od Vašeg zajedničkog nastupa s Dunjom Knebl i grupom Legen, zabilježenog na pomalo kultnom CD-u Ethno Ambient Live. Kako iz ove perspektive gledate na taj koncert i sve što se događalo oko njega?


Povezala nas je nevjerojatno pozitivna energija u tadašnjim teškim, ratnim godinama. Osim naglašene sklonosti autorskim obradama hrvatskoga tradicijskog repertoara, važno je istaknuti da je na tom projektu više ili manje izravno sudjelovalo i više manje vidljivih suradnika koji su tada stasali u značajna imena domaće umjetničke scene. Nije manje važno reći da se koncert održao u alternativnom, svima nama omiljenom klubu Gjuro II. Kao glazbenici željeli smo odaslati jednu drukčiju domoljubnu poruku i mislim da smo u tome uspjeli. Profilirani Ethnoambient nastavio se sporadično održavati u Zagrebu, a zatim festivalski redovito u Solinu. Odjeci njegova koncepta i dandanas imaju nezaobilazne posljedice na domaću etnoscenu. Novac kojim me jedna tadašnja mala banka htjela podržati u objavljivanju prvoga samostalnog albuma usmjerila sam na objavljivanje koncertnog Ethno Ambient Live CD-a. Na Dori sam nastupala samo jedanput, i to 1997. s autorskom pjesmom Zora-djevojka, bez P.R.-a i menadžera zauzevši visoko 5. mjesto, s jedinim ciljem – javnosti skrenuti pozornost na etnoglazbu. Zatim se dogodila utjecajna i bezrezervna medijska podrška Ante Batinovića, Darka Glavana, Delimira Rešickog, Denisa Leskovara, Velida Džekića itd. koji su o našim koncertima i albumima napisali divne tekstove i koje su svi pročitali. Mislim da spomenuto dovoljno govori o toj pozitivnoj energiji koju su kasnije zasjenile razgrađujuće ljubomore, pojedinačne egomanije i očekivanja brzopotezne zarade nekih drugih izvođača ili njihove logistike. Iako zbog životnih okolnosti Dunja, Legen i ja više nismo povezani kao tada, lijepe uspomene i međusobno uvažavanje neraskidivo nas povezuje.


Kako ste se uopće odlučili da osnova vašeg glazbenog rada bude tradicijska glazba?

Kad sam živjela svoj prvi studentski život u Zagrebu, dakle sredinom 1980-tih godina, kao brucošica medicine u slobodno sam se vrijeme družila s ekipom s Filozofskog, ADU, ALU. Povremeno bismo odlazili na koncerte u kultne zagrebačke klubove, ali smo se najviše okupljali uživo svirajući na kućnim proslavama. U okruženju sveprisutnoga zagrebačkoga novog vala, također se svirala međimurska, bolivijska, brazilska glazba. Uslijedili su pozivi za nastupe uživo u Istarskom klubu, KSET-u, Palainovki, RVG… Naša mala skupina organizirala je i dva performansa – provokativno čitanje o demokratskim slobodama iz Ustava u tramvaju broj 13 i igru Čovječe, ne ljuti se ljudskih crnih, bijelih, crvenih i plavih figura na središnjem Trgu, zbog čega smo imali „bliske susrete“ s milicijom. A na jednom čakovečkom druženju čuo me Toni Sabol, u ex-YU organizator koncerata Johna Mayalla, Joan Baez, Davida Bowieja i još nekih. Zahvaljujući njemu, nastupala sam kao samostalni predizvođač na Mayallovim koncertima 1987. u Ljubljani, Čakovcu i Beogradu, a zajedno s gitaristom Đorđe Minićem 1989. na koncertu Joan Baez u Zagrebu. Mayall me pozvao na nastavak europske turneje, Baezova je samoinicijativno došla na moju zagrebačku tonsku probu, a nakon minhenskog koncerta dvije-tri godine kasnije pozvala me na razgovor – to mi je kao mladoj glazbenici bio neočekivan, nadrealni poticaj. Svoj sam studentski anglosaksonski repertoar tada zamijenila interpretacijama zavičajnih pjesama, iz Međimurja iskoračivši i u druge hrvatske krajeve. Zatim sam 1990. bila pozvana na Kontraviziju u SKUC. Svi ondašnji zagrebački studenti kreativci međusobno su se poznavali i odlazili jedni drugima na koncerte, izložbe, predstave… izmjenjivali smo informacije o alternativnim knjigama, glazbi, događanjima… U kasnim tridesetima opet sam se našla na studiju, ovaj put me glazbeni tradicijski repertoar usmjerio na studij etnologije i antropologije. Nakon trinaestogodišnje karijere samostalne umjetnice stasala sam u znanstvenicu i danas sam zaposlena u Institutu za etnologiju i folkloristiku. To uopće nisam planirala, no moja je glazba očigledno imala planove kojima sam se postupno ipak i s povjerenjem prepustila, nagrađena hermeneutičkim iščitavanjem tradicijskih pjesama.  


Što se promijenilo na hrvatskoj world music sceni u ova tri desetljeća? Mislite li da smo mogli svoju tradicijsku glazbu bolje promovirati u svijetu jer je dojam kako stranci nisu toliko upoznati s raznolikošću glazbe koja potječe iz Hrvatske?


Mogli smo – da smo imali ozbiljniju logističku podršku. Mogli bismo – da imamo ikakvu podršku. Pojedinci su nešto propulzivniji ako imaju logističko obiteljsko-poslovno ili prijateljsko-poslovno zaleđe. Dakle, ako ikako mogu ulagati u svoju glazbu. I početna intenzivna nastojanja pod okriljem HGU scene izjalovila su se kad su HGU-ovoj etnoudruzi pristupili pop i folklorni izvođači, s glavnim ciljem da im udruga bude paravan za dodatnu nominaciju u Porinovoj etnokategoriji. Svi su naši renomirani etnoglazbenici nebrojeno puta uspješno nastupali u inozemstvu. Sveukupno sam kao glazbenicama nastupala više od tisuću i pol puta, od toga sam pedesetak puta Hrvatsku predstavljala na Danima hrvatske kulture u inozemstvu ili na inozemnim glazbenim festivalima – širom Europe, u Kanadi, Nepalu, Tibetu, Boliviji, Brazilu, Argentini… Zadnja dva inozemna koncerta, u Maroku 2020. i u Poljskoj 2022., isključivo strana publika bila je oduševljena i ispratila me ili nas ovacijama. Znači li to nešto Hrvatskoj i u Hrvatskoj? Baš i ne. Potvrđuju to i mučne financijske okolnosti kroz koje prolaze svi hrvatski etnofestivali, kojih se jedva može nabrojati na prste jedne ruke, dok se više njih zbog istih problema trajno ugasilo. Paradoksalno, danas je supkulturna scena narodnjačka u svim njezinim oblicima i nazivima, a sljednice supkulturne glazbe prije tridesetak godina, među kojima je etnoglazba bila važan dio, danas se kontraproduktivno trpaju u mainstream, čime im se otupljuje subverzivna kritička oštrica. I eto nas, osakaćeni nadalje stremimo uvis, mada na besplodnom polju…   


Posljednjih nekoliko godina u Hrvatskoj se pojavilo dosta zanimljivih mladih etno/world music izvođača. Isto tako je sve više onih koji elemente tradicijske glazbe ubacuju u druge glazbene žanrove. Ima li netko tko vam se posebno sviđa od tih mlađih glazbenika?


Tradicijska glazba živi tako dugo dok nije ukalupljena i dok joj ne izmiče autorski doprinos – zahvaljujući korištenju različitog zvukovlja i/ili zahvaljujući žanrovskim obradama. Još uvijek su aktualni i zanimljivi pioniri hrvatske etnoglazbe, i ne samo etnoglazbe. Fantastično je koliko su pojedini, danas tobože izraubani izvođači uzbudljiviji od aktualne glazbe – pritom ne mislim na njihove tehničke vratolomije, nego na uvjerljivost. Srećom, tu su i naši zanimljivi mlađi etnoizvođači – Veja, Lea Šprajc i Kazan koji su nadmašili razinu demo glazbenika. Njihovo im je kontinuirano proučavanje sadržaja i konteksta tradicijskih predložaka omogućilo ozbiljnije interpretacijske dosege. To je također uočljivo i kod profiliranih vokalnih ansambala kao što su Čipkice i Harmonija disonance. Vrijeme će pokazati jesu li drugi tek pomodno opijeni površnim trendovima i diktatima. Za dosege su potrebni i vrijeme i samoća. 


Vi ste na svojem posljednjem albumu Pjesnolika vol. 1 uglazbili stihove naših pjesnikinja i pjesnika poput Vesne Parun, Ivana Gorana Kovačića, Luka Paljetka, Antuna Branka Šimića i drugih. Kako je došlo do te ideje?


Zahvaljujući mojem srednjoškolskom prof. Dragutinu Tomi, na satovima obrade lektire iz područja pjesništva, zadatak mi je bio uglazbiti 2-3 pjesme pjesnika čije smo pjesme obrađivali. Neka od njihovih uglazbljivanja preživjela su koš, a njima sam pridodala i stihove nekolicine suvremenih pjesnika (Gudelj, Fiamengo, Paljetak, Rešicki itd.) koje sam uglazbila većinom u svrhu nastupa na predstavljanjima njihovih pjesničkih zbirki. No, taj glazbeni projekt nije dobio poticaje na objavljenim natječajima, pa sam ga ostvarila tek kad je jedan Venezuelac hrvatskih korijena odlučio vlastitim novcem podržati snimanje tog albuma.  


Čije stihove je bilo najteže uglazbiti, a koga ste ovaj put preskočili i ostavili za sljedeće izdanje? Naime, ovaj “vol. 1” najavljuje kako će očigledno postojati i nastavak Pjesnolike.


Nikad se ne silim uglazbljivati tuđe ili vlastite stihove. Komponiranje mi nije problem, glazbu čujem katkad u snu, katkad i s vlastitim koracima. Na albumu Pjesnolika vol. 2 bit će zastupljeno više pjesama živućih pjesnika, svakako i nešto više pjesama pjesnikinja.  


U Močvaru dolazite s kvartetom. Možete li predstaviti tko će s vama svirati na ovom koncertu?


Veći dio aktualnog repertoara Lidija Bajuk Quartet predstavio je u marokanskom Rabatu početkom 2020. godine. U istom smo sastavu – Stanislav Kovačić na violončelu, Jadran Jeić glasom na tradicijskim glazbalima (mandolina, gusle, baglama, pontska lira), Borna Šercar na udaraljkama i ja glasom te na gitari i violini, drugom prigodom svirali i u zagrebačkoj NSK, no pandemija nas je, nadam se samo privremeno, onemogućila u redovitijem nastupanju.

Koja je razlika u pripremi solo nastupa i ovih s kvartetom? Postoji li kod Vas treme i nakon svih ovih godina.

Jednostavnije mi je nastupati samostalno jer sam tijekom svirke usredotočena samo na sebe. Svirati u bendu značajno je zahtjevnije, ali i uzbudljivije. Ista pjesma u solo i bendovskoj obradi ne zvuči isto. To ne znači da je u pravilu bendovska obrada bolja, ali je u procesu rada redovito izazovnija. Trema uvijek čuči tu negdje, ona je dokaz poštovanja prema publici koju nikad nisam doživljavala kao amorfnu cjelinu, nego kao skupinu osobitih pojedinaca na zajedničkom glazbenom putovanju, nakon kojega zajednički nastojimo poboljšati svijet.  


Vaše gošće će na ovoj koncertu biti Lea Šprajc i Chriztel Renae Aceveda. Možete li ih predstaviti?


I Lea i Chriztel su iznimno darovite mlade glazbenice. Lea izvodi vlastite vrhunske stihove, umjetničkom radu pristupajući i iz perspektive etnologinje i kroatistice, što svakako doprinosi njezinoj interpretaciji. Kao Filipinka koja živi u Međimurju, Chriztel je samoinicijativno posegnula za međimurskim pjesmama koje pjeva tonalno i dijalektalno precizno, a pozornost privlači i vlastitim izborom višestrukih identiteta.    


I za kraj – što publika može očekivati na ovom koncertu?


Na koncertu u Močvari predstavit ćemo sveukupno tridesetak pjesama s raznih hrvatskih strana, zatim po jednu pjesmu iz Slovenije, BIH, Crne Gore i Makedonije te četiri autorske pjesme – od kojih dvije s najnovijega pjesničkog albuma. Pjesme plijene pozornost mudrošću stiha i zanimljivošću melodije, a neke od njih su drvenoga, mitskog predznaka.