Category Archives: Interview

Uoči koncerta 22.5.2023., popričali smo s Lidijom Bajuk!
Pitanja postavljao: Emir Fulurija

Prošlo je već gotovo 30 godina od Vašeg zajedničkog nastupa s Dunjom Knebl i grupom Legen, zabilježenog na pomalo kultnom CD-u Ethno Ambient Live. Kako iz ove perspektive gledate na taj koncert i sve što se događalo oko njega?

Povezala nas je nevjerojatno pozitivna energija u tadašnjim teškim, ratnim godinama. Osim naglašene sklonosti autorskim obradama hrvatskoga tradicijskog repertoara, važno je istaknuti da je na tom projektu više ili manje izravno sudjelovalo i više manje vidljivih suradnika koji su tada stasali u značajna imena domaće umjetničke scene. Nije manje važno reći da se koncert održao u alternativnom, svima nama omiljenom klubu Gjuro II. Kao glazbenici željeli smo odaslati jednu drukčiju domoljubnu poruku i mislim da smo u tome uspjeli. Profilirani Ethnoambient nastavio se sporadično održavati u Zagrebu, a zatim festivalski redovito u Solinu. Odjeci njegova koncepta i dandanas imaju nezaobilazne posljedice na domaću etnoscenu. Novac kojim me jedna tadašnja mala banka htjela podržati u objavljivanju prvoga samostalnog albuma usmjerila sam na objavljivanje koncertnog Ethno Ambient Live CD-a. Na Dori sam nastupala samo jedanput, i to 1997. s autorskom pjesmom Zora-djevojka, bez P.R.-a i menadžera zauzevši visoko 5. mjesto, s jedinim ciljem – javnosti skrenuti pozornost na etnoglazbu. Zatim se dogodila utjecajna i bezrezervna medijska podrška Ante Batinovića, Darka Glavana, Delimira Rešickog, Denisa Leskovara, Velida Džekića itd. koji su o našim koncertima i albumima napisali divne tekstove i koje su svi pročitali. Mislim da spomenuto dovoljno govori o toj pozitivnoj energiji koju su kasnije zasjenile razgrađujuće ljubomore, pojedinačne egomanije i očekivanja brzopotezne zarade nekih drugih izvođača ili njihove logistike. Iako zbog životnih okolnosti Dunja, Legen i ja više nismo povezani kao tada, lijepe uspomene i međusobno uvažavanje neraskidivo nas povezuje.

Kako ste se uopće odlučili da osnova vašeg glazbenog rada bude tradicijska glazba?

Kad sam živjela svoj prvi studentski život u Zagrebu, dakle sredinom 1980-tih godina, kao brucošica medicine u slobodno sam se vrijeme družila s ekipom s Filozofskog, ADU, ALU. Povremeno bismo odlazili na koncerte u kultne zagrebačke klubove, ali smo se najviše okupljali uživo svirajući na kućnim proslavama. U okruženju sveprisutnoga zagrebačkoga novog vala, također se svirala međimurska, bolivijska, brazilska glazba. Uslijedili su pozivi za nastupe uživo u Istarskom klubu, KSET-u, Palainovki, RVG… Naša mala skupina organizirala je i dva performansa – provokativno čitanje o demokratskim slobodama iz Ustava u tramvaju broj 13 i igru Čovječe, ne ljuti se ljudskih crnih, bijelih, crvenih i plavih figura na središnjem Trgu, zbog čega smo imali „bliske susrete“ s milicijom. A na jednom čakovečkom druženju čuo me Toni Sabol, u ex-YU organizator koncerata Johna Mayalla, Joan Baez, Davida Bowieja i još nekih. Zahvaljujući njemu, nastupala sam kao samostalni predizvođač na Mayallovim koncertima 1987. u Ljubljani, Čakovcu i Beogradu, a zajedno s gitaristom Đorđe Minićem 1989. na koncertu Joan Baez u Zagrebu. Mayall me pozvao na nastavak europske turneje, Baezova je samoinicijativno došla na moju zagrebačku tonsku probu, a nakon minhenskog koncerta dvije-tri godine kasnije pozvala me na razgovor – to mi je kao mladoj glazbenici bio neočekivan, nadrealni poticaj. Svoj sam studentski anglosaksonski repertoar tada zamijenila interpretacijama zavičajnih pjesama, iz Međimurja iskoračivši i u druge hrvatske krajeve. Zatim sam 1990. bila pozvana na Kontraviziju u SKUC. Svi ondašnji zagrebački studenti kreativci međusobno su se poznavali i odlazili jedni drugima na koncerte, izložbe, predstave… izmjenjivali smo informacije o alternativnim knjigama, glazbi, događanjima… U kasnim tridesetima opet sam se našla na studiju, ovaj put me glazbeni tradicijski repertoar usmjerio na studij etnologije i antropologije. Nakon trinaestogodišnje karijere samostalne umjetnice stasala sam u znanstvenicu i danas sam zaposlena u Institutu za etnologiju i folkloristiku. To uopće nisam planirala, no moja je glazba očigledno imala planove kojima sam se postupno ipak i s povjerenjem prepustila, nagrađena hermeneutičkim iščitavanjem tradicijskih pjesama.  

Što se promijenilo na hrvatskoj world music sceni u ova tri desetljeća? Mislite li da smo mogli svoju tradicijsku glazbu bolje promovirati u svijetu jer je dojam kako stranci nisu toliko upoznati s raznolikošću glazbe koja potječe iz Hrvatske?

Mogli smo – da smo imali ozbiljniju logističku podršku. Mogli bismo – da imamo ikakvu podršku. Pojedinci su nešto propulzivniji ako imaju logističko obiteljsko-poslovno ili prijateljsko-poslovno zaleđe. Dakle, ako ikako mogu ulagati u svoju glazbu. I početna intenzivna nastojanja pod okriljem HGU scene izjalovila su se kad su HGU-ovoj etnoudruzi pristupili pop i folklorni izvođači, s glavnim ciljem da im udruga bude paravan za dodatnu nominaciju u Porinovoj etnokategoriji. Svi su naši renomirani etnoglazbenici nebrojeno puta uspješno nastupali u inozemstvu. Sveukupno sam kao glazbenicama nastupala više od tisuću i pol puta, od toga sam pedesetak puta Hrvatsku predstavljala na Danima hrvatske kulture u inozemstvu ili na inozemnim glazbenim festivalima – širom Europe, u Kanadi, Nepalu, Tibetu, Boliviji, Brazilu, Argentini… Zadnja dva inozemna koncerta, u Maroku 2020. i u Poljskoj 2022., isključivo strana publika bila je oduševljena i ispratila me ili nas ovacijama. Znači li to nešto Hrvatskoj i u Hrvatskoj? Baš i ne. Potvrđuju to i mučne financijske okolnosti kroz koje prolaze svi hrvatski etnofestivali, kojih se jedva može nabrojati na prste jedne ruke, dok se više njih zbog istih problema trajno ugasilo. Paradoksalno, danas je supkulturna scena narodnjačka u svim njezinim oblicima i nazivima, a sljednice supkulturne glazbe prije tridesetak godina, među kojima je etnoglazba bila važan dio, danas se kontraproduktivno trpaju u mainstream, čime im se otupljuje subverzivna kritička oštrica. I eto nas, osakaćeni nadalje stremimo uvis, mada na besplodnom polju…   

Posljednjih nekoliko godina u Hrvatskoj se pojavilo dosta zanimljivih mladih etno/world music izvođača. Isto tako je sve više onih koji elemente tradicijske glazbe ubacuju u druge glazbene žanrove. Ima li netko tko vam se posebno sviđa od tih mlađih glazbenika?

Tradicijska glazba živi tako dugo dok nije ukalupljena i dok joj ne izmiče autorski doprinos – zahvaljujući korištenju različitog zvukovlja i/ili zahvaljujući žanrovskim obradama. Još uvijek su aktualni i zanimljivi pioniri hrvatske etnoglazbe, i ne samo etnoglazbe. Fantastično je koliko su pojedini, danas tobože izraubani izvođači uzbudljiviji od aktualne glazbe – pritom ne mislim na njihove tehničke vratolomije, nego na uvjerljivost. Srećom, tu su i naši zanimljivi mlađi etnoizvođači – Veja, Lea Šprajc i Kazan koji su nadmašili razinu demo glazbenika. Njihovo im je kontinuirano proučavanje sadržaja i konteksta tradicijskih predložaka omogućilo ozbiljnije interpretacijske dosege. To je također uočljivo i kod profiliranih vokalnih ansambala kao što su Čipkice i Harmonija disonance. Vrijeme će pokazati jesu li drugi tek pomodno opijeni površnim trendovima i diktatima. Za dosege su potrebni i vrijeme i samoća. 

Vi ste na svojem posljednjem albumu Pjesnolika vol. 1 uglazbili stihove naših pjesnikinja i pjesnika poput Vesne Parun, Ivana Gorana Kovačića, Luka Paljetka, Antuna Branka Šimića i drugih. Kako je došlo do te ideje?

Zahvaljujući mojem srednjoškolskom prof. Dragutinu Tomi, na satovima obrade lektire iz područja pjesništva, zadatak mi je bio uglazbiti 2-3 pjesme pjesnika čije smo pjesme obrađivali. Neka od njihovih uglazbljivanja preživjela su koš, a njima sam pridodala i stihove nekolicine suvremenih pjesnika (Gudelj, Fiamengo, Paljetak, Rešicki itd.) koje sam uglazbila većinom u svrhu nastupa na predstavljanjima njihovih pjesničkih zbirki. No, taj glazbeni projekt nije dobio poticaje na objavljenim natječajima, pa sam ga ostvarila tek kad je jedan Venezuelac hrvatskih korijena odlučio vlastitim novcem podržati snimanje tog albuma.  

Čije stihove je bilo najteže uglazbiti, a koga ste ovaj put preskočili i ostavili za sljedeće izdanje? Naime, ovaj “vol. 1” najavljuje kako će očigledno postojati i nastavak Pjesnolike.

Nikad se ne silim uglazbljivati tuđe ili vlastite stihove. Komponiranje mi nije problem, glazbu čujem katkad u snu, katkad i s vlastitim koracima. Na albumu Pjesnolika vol. 2 bit će zastupljeno više pjesama živućih pjesnika, svakako i nešto više pjesama pjesnikinja.  

U Močvaru dolazite s kvartetom. Možete li predstaviti tko će s vama svirati na ovom koncertu?

Veći dio aktualnog repertoara Lidija Bajuk Quartet predstavio je u marokanskom Rabatu početkom 2020. godine. U istom smo sastavu – Stanislav Kovačić na violončelu, Jadran Jeić glasom na tradicijskim glazbalima (mandolina, gusle, baglama, pontska lira), Borna Šercar na udaraljkama i ja glasom te na gitari i violini, drugom prigodom svirali i u zagrebačkoj NSK, no pandemija nas je, nadam se samo privremeno, onemogućila u redovitijem nastupanju.

Koja je razlika u pripremi solo nastupa i ovih s kvartetom? Postoji li kod Vas treme i nakon svih ovih godina.

Jednostavnije mi je nastupati samostalno jer sam tijekom svirke usredotočena samo na sebe. Svirati u bendu značajno je zahtjevnije, ali i uzbudljivije. Ista pjesma u solo i bendovskoj obradi ne zvuči isto. To ne znači da je u pravilu bendovska obrada bolja, ali je u procesu rada redovito izazovnija. Trema uvijek čuči tu negdje, ona je dokaz poštovanja prema publici koju nikad nisam doživljavala kao amorfnu cjelinu, nego kao skupinu osobitih pojedinaca na zajedničkom glazbenom putovanju, nakon kojega zajednički nastojimo poboljšati svijet.  

Vaše gošće će na ovoj koncertu biti Lea Šprajc i Chriztel Renae Aceveda. Možete li ih predstaviti?

I Lea i Chriztel su iznimno darovite mlade glazbenice. Lea izvodi vlastite vrhunske stihove, umjetničkom radu pristupajući i iz perspektive etnologinje i kroatistice, što svakako doprinosi njezinoj interpretaciji. Kao Filipinka koja živi u Međimurju, Chriztel je samoinicijativno posegnula za međimurskim pjesmama koje pjeva tonalno i dijalektalno precizno, a pozornost privlači i vlastitim izborom višestrukih identiteta.    

I za kraj – što publika može očekivati na ovom koncertu?

Na koncertu u Močvari predstavit ćemo sveukupno tridesetak pjesama s raznih hrvatskih strana, zatim po jednu pjesmu iz Slovenije, BIH, Crne Gore i Makedonije te četiri autorske pjesme – od kojih dvije s najnovijega pjesničkog albuma. Pjesme plijene pozornost mudrošću stiha i zanimljivošću melodije, a neke od njih su drvenoga, mitskog predznaka.  

Uoči koncerta 25.4.2023., popričali smo s Mart Aviem! Mart Avi je poput samuraja sumraka modernog popa, čija je vještina postajala sve uglađenija sa svakim novim albumom. Odrastao je u malom estonskom selu po imenu Vara (“blago” na engleskom), poigravajući se zahrđalim ostacima iz njegove marljive prošlosti koja je kasnije dovela do stvaranja vrste glazbe nigdje-negdje, mapiranja neistraženih teritorija sadašnjeg popa.

Pitanja postavljala: Laura Tandarić
Odgovarao: Mart Avi
Prijevod: Martina Glumac (Volontiram u Močvari)

Hej Mart, drago nam je što ćeš 25.4. nastupati kod nas u Močvari. Za početak, možeš li se ukratko predstaviti zagrebačkoj publici?
Drago mi je! Donijet ću vam radost i pobuditi mozak.

Prije nekoliko tjedana nastupao si na MENT-u. Kako je to prošlo? Jesi li ikada prije svirao na području bivše Jugoslavije?
Svirao sam u Sloveniji i Srbiji. Također, pratim NBA od ranog djetinjstva tako da sam upoznat s balkanskim zemljama putem njihovih poznatih igrača. Što se tiče Hrvatske, upoznat sam s tragedijom Petrovića, a tko bi ikada mogao zaboraviti Kukoča. Kao klinac imao sam njegov košarkaški karton s komadom bijelog dresa. Bio sam sretan kao psić kada sam to izvadio iz booster paketa koji sam kupio s rođendanskim novcem.

Pronašla sam informaciju da si odrastao u estonskom selu Vara. Kako je to utjecalo na tvoj glazbeni put?
To mi je dalo želju da pobjegnem! Inače bih još uvijek pijuckao loše pivo na uglu dućana nakon teškog rada u polju.

Odakle crpiš inspiraciju za estetsku prezentaciju svoje glazbe?
Uglavnom iz najnaprednijeg audio-vizualnog medija koji naša kultura nudi, odnosno iz filma.

Kakvo je trenutno stanje nezavisne estonske glazbene scene? Po čemu se razlikuje od ostatka europske underground scene?
Stimulativno je, zasigurno u najboljem stanju dosad. Svi istaknuti estonski izvođači poprilično se međusobno razlikuju. Zbog niske naseljenosti, manje je prostora za uniformirane žanrovske scene što omogućava individualnosti da zablista, a sam noćni život čini stilski različitim.

Da možeš nastupiti bilo gdje, gdje bi to bilo i zašto?
Upravo sam se vratio s plivanja zbog čega sada razmišljam o sviranju pod vodom.

Što slušaš u zadnje vrijeme? Imaš li neku guilty pleasure pjesmu za koju ljudi nikada ne bi rekli da ju puštaš kod kuće?

Otkako je Ryuichi Sakamoto preminuo uglavnom ponovo slušam njegove samostalne albume. Bio je jedan od najboljih. Ne vjerujem u guilty pleasure – dobro je ono što je dobro.

Koji su tvoji planovi za budućnost?
Da budem ispred budućnosti te iznenadim čak i samog sebe.

Imaš li kakav savjet za mlade glazbenike koji nemaju dovoljno hrabrosti popeti se na pozornicu?
Ako je to nešto što želite radite, počnite odmah i razvijajte se u tom procesu.

Koncert je podržan od strane Liveurope mreže. Mreža Liveurope sufinancirana je kroz program Kreativne Europe Europske unije.

▬▬▬
Questions: Laura Tandarić
Answers: Mart Avi

Hey Mart, we are glad that you will perform at our place in Močvara on 4/25. To begin with, could you briefly introduce yourself to the Zagreb audience?
Drago mi je! I shall bring you joy and tingle your brain.

A few weeks ago you performed at MENT. How did that go? Have you ever played in the territory of the former Yugoslavia before?
I’ve played in Slovenia and Serbia. I’ve followed the NBA from an early age so the Balkan countries tend to resonate with me via their respective ballers. In the case of Croatia I’m familiar with the tragedy of Petrović, and who could ever forget Kukoč. As a kid I had his basketball card with a piece of white jersey attached. I was happy as a puppy when I pulled that from the booster pack I bought for my birthday money = )

I found the information that you grew up in the Estonian village “Vara”. How did it affect your musical path?

It gave me an urge to get away! Otherwise I’d still be sipping lousy beer on the shop corner after some heavy work at the fields.

Where do you get the inspiration for the aesthetic presentation of your music?
Mostly from the most advanced audio-visual medium our culture has to offer, which is cinema.

What is the current state of the independent Estonian music scene? What is the main thing that would differentiate it from the rest of the European underground scene?
It’s stimulating, possibly in the best state it ever has been. All Estonian acts that stand out are rather different from each other. Due to the low population, there’s less space for uniformed genre-based scenes, which helps for individuality to shine and makes the nightlife more diverse stylewise.

If you could perform anywhere, where would it be and why?
I just came from swimming, which now makes me think of playing underwater.

What have you been listening to lately? Do you have a guilty pleasure song that people would never say you’d play at home?
Since the passing of Ryuichi Sakamoto, I’ve been mostly re-visiting his solo records. He was one of the best. I don’t believe in guilty pleasures – what feels good is good.

What are your plans for the future?
To be ahead of the future and surprise even myself.

Do you have any advice for a young musician who still doesn’t have enough courage to set foot on the stage?
If you want to do it then start doing it right away and evolve in the process.

Kids from the sky je alternativni je pop bend čiji smo energični nastup već imali priliku vidjeti na prvom Podrži Scenu! festivalu. Članovi benda su Robin Petić (bubnjevi) i Teo Golub (vokal), a njihov rad počeo je 2017. godine. 2020. potpisali su ugovor s izdavačkom kućom Aquarius Records, a najveći uspjeh doživjeli s pjesmom Prolazna Stvar koja je izašla u listopadu 2021. godine. Njihov glazbeni stil definiran je kao alternativni pop kreiran od raznih glazbenih žanrova.

Pitanja su postavljali volonteri Močvare (MV):
Helen Mirna Vučić, Benjamin Lovrenović

MV: Možete li se ukratko predstaviti i sažeti glazbenu povijest prije benda Kids from the Sky.
Robin: Kids from the Sky je bend osnovan 2017. godine, nastao kao glazbena ideja Tea Goluba koji je prije Kids from the Sky djelovao kao solo umjetnik, no razvijajući glazbene ideje je shvatio da bi takva glazba imala više smisla kroz bend te u bendu surađuje s bubnjarom Robinom Petićem.

Helen: Moram priznati da mi se vaša glazba vrlo svidjela, iako sam okorjela metalka. Pjesme imaju izvrsnu energiju, posebno mi se sviđaju tekstovi pa me zanima tko ih piše? Što je inspiracija iza tekstova, vaša osobna iskustva, osjećaji i doživljaji ili se i nešto drugo umiješa?
Teo: Pisac sam svih tekstova i definitivno težim da je svaki tekst dio mene i moje osobno iskustvo. Sve sto pročitate ili čujete nije napisano tek toliko, već su to moji stvarni osjećaji i misli. Inspiraciju je jako teško opisati i dolazi iz raznih podražaja, ali ponajviše iz moje potrebe da svoje unutarnje nemire i misli stavim na papir i pretvorim u pjesmu.

Helen: Od svih do sada, najdraža pjesma mi je Neon Case. Uključuje li se i Robin u vokalni dio benda i obrnuto? Kakav je odnos između teksta, melodije i ritma u vašem stvaralačkom procesu?
Teo: I nama je jako draga Neon Case, a posebno u live izvedbi jer ima nevjerojatnu energiju. Robinov doprinos najviše se iskazuje kroz live nastupe. Cijela neka ideja, od teksta, melodije i aranžmana polazi od Tea, te Robin taj ritam pretvara u live izvedbu na bubnjevima.

MV: Kakva publika dolazi na vaše koncerte? Na kakvu publiku ciljate?
Teo: Naša glavna publika je u dobnoj skupini 15 do 25 godina i to je uglavnom publika koja je spremna puno skakati za vrijeme koncerta.

MV: Križevci imaju živu alternativnu scenu za razliku od mnogih drugih manjih gradova, a ključno mjesto je Klub Kulture. Je li to utjecalo na vaše bavljenje glazbom?
Robin: Zahvaljujući Klubu Kulture alternativna i live scena je jako zastupljena u Križevcima. To nam je definitivno pomoglo u glazbenom razvoju jer smo u Klubu dobili prve prilike za nastupe uživo gdje smo stjecali ‘zanat’, kako bi se reklo.

MV: Ovo nije prvi put da svirate u Močvari. Kakva su vaša iskustva vezana za klub Močvara?
Robin: Prvi naš nastup u Močvari je jedan od najboljih nastupa koji smo imali tako da imamo jako lijepo sjećanje na Močvaru i nadamo se da će ovaj put biti još bolje! 

MV: Definicija ste klišejne izjave ‘svjetski, a naše’, imate li takve ambicije, kakva je za sada perspektiva internacionale? Nadam se da će nebeska djeca prodrmati i svjetsku scenu, treba joj osvježenje.
Teo: Definitivno imamo ambicije da širimo našu glazbu sto je šire moguće, ne postavljamo si granice i barijere, želimo ovu priču razviti što je više moguće. Ako vi kažete da ćemo prodrmati scenu, neka vam se riječi pozlate.

MV: Izdvajate se na pop sceni autentičnošću i kvalitetom, talentirani ste mladi ljudi koji su pritom dosta ozbiljni i čvrsto usmjereni, s već prepoznatljivim audio-vizualnim identitetom. Kako biste vi ukratko opisali svoj identitet i usmjerenje?
Teo: Želimo od Kids from the Sky napraviti utočiste za sve ljude koji se osjećaju kao da ne pripadaju okolini u kojoj žive ili su na bilo koji način drugačiji. Želimo biti progresivni, zastupati liberalne svjetonazore i svojom glazbom otvarati vrata u druge perspektive.

Benjamin: Koji vam je pristup najviše pomogao u promicanju benda, gigovi ili društvene mreže i glazbene platforme? Je li potpisivanje ugovora s Aquarius Recordsom bilo presudno za vašu glazbenu karijeru? Što se promijenilo nakon potpisivanja ugovora?
Robin: Uvijek se čini da live nastupi privuku najviše nove publike i ostave najdublji dojam na fanove. Ulažemo puno truda u nastupe jer smatramo da to što stvaramo najbolje dolazi do izražaja na live nastupima. Danas je vrijeme kada nije nužno imati izdavača kako bi ti se dogodile velike stvari, ali mi s Aquariusom imamo dobar odnos i podrška su nam u svemu što radimo. Konačno gledajući, najviše je do nas i našeg truda i to nas je najviše dovelo tu gdje smo danas.

MV: Što privatno slušate, koji su vaši najdraži glazbenici? Za koje bi bendove rekli da su utjecali na vaš zvuk?
Teo: Nezahvalno je pričati o bendovima koje najviše slušamo jer ih toliko puno ima, ali vjerujem da kao tekstopisac i glazbenik ne bih postojao da nije bilo Red Hot Chili Peppersa koji su me uveli u glazbeni svijet.

MV: Za kraj preporučite nam po jedan album izvođača koji vrtite u zadnje vrijeme.
Robin: Prvi koji pada na pamet i zadnji koji je detaljno slušan je bio novi album od Harrya Stylesa “Harry’s House”.