Category Archives: Interview

Drage Močvarice i Močvarci, u nastavku pročitajte intervju s Gianlucom iz Stella Burns koji kaže: “…glazba kao pokretač koji povezuje umjetnost i ljude – to je nešto što smatram postignućem vrijednim truda.” Čak i u svojim pisanim odgovorima za intervju, ovaj svestrani glazbenik zrači toplinom i umjetničkom jednostavnošću. Uživajte u čitanju, ali svakako dođite i na njegov koncert koji će se održati 30. ožujka u Močvari.

Pitanja postavljala: Anita Ulovec
Na pitanja odgovarao: Gianluca Maria Sorace

Možete li nam reći kako je nastao naziv “Stella Burns”? Ima li on neko posebno značenje ili možda vama osobno nešto znači?
Uvijek su mi bila zanimljiva ženska imena povezana s muškim figurama. Stella zvuči odlično i na talijanskom i na engleskom. To je ujedno i ime jedne prilično jeftine gitare koju posjedujem i na kojoj sam svirao na svom prvom albumu – Harmony Stella, a koju su koristili rani blues glazbenici. S druge strane, Burns je djevojačko prezime majke Davida Bowieja, prezime i Joeyja Burnsa iz Calexica, još jedne velike inspiracije za mene. “Stella Burns” – Goruća zvijezda – činilo se više nego prikladno za ovaj novi identitet, s obzirom na to da sam svoju glazbenu strast uvijek doživljavao kao nešto što, u dobru ili zlu, izgara i prožima.

Što vas je inspiriralo da se opredijelite za glazbenu karijeru?
Kao dijete, bio sam te sreće da sam imao pristup kolekciji od 100 klasičnih glazbenih ploča koje su moji roditelji skupili, kao i njihovim 45-icama talijanske pop glazbe. Kasnije, zahvaljujući bratu, otkrio sam Genesis iz ere Petera Gabriela, s njihovom narativno vođenom glazbom.
Slušanje glazbe – a kasnije i stvaranje iste – omogućilo mi je da putujem, a da fizički ne napravim niti jedan korak. Ovo istraživanje udaljenih i unutarnjih svjetova savršeno se poklopilo s mojom strašću prema znanstvenoj fantastici, ne onoj avanturističkoj, već više metafizičkoj.
S 13 godina sam skladao kratke komade na klaviru svog ujaka tijekom ljetnih praznika na Siciliji. Ali, prava iskra nastala je tijekom adolescencije, slušajući Davida Bowieja. Bilo je to revolucionarno otkriće koje je nadilazilo samu glazbu – Bowie je postao ključ koji me odveo do istraživanja drugih umjetničkih oblika, a koji su već bili moja strast: kino, kazalište i književnost. Otvorio mi je vrata bezbrojnim izvorima inspiracije, koji su mi, slično kao i ranija iskustva s klasičnom glazbom, pružili osjećaj sekularne duhovnosti koji me uzvisio.
Nikada nisam odlučio postati glazbenik; bilo je to više kao… da sam shvatio da imam plave oči – jednog dana sam se jednostavno pogledao u ogledalo i prvi put primijetio tu boju. Proces je bio dug, prolazio sam kroz razne projekte sve dok nisam objavio svoj prvi službeni EP s bendom Hollowblue.
S Hollowbluejem sam objavio tri albuma koji su dobili veliku pozornost, odlične kritike i međunarodne suradnje (s Anthonyjem Reynoldsom iz britanskog benda Jack, američkim piscem Danom Fanteom). Kada je taj projekt, iz raznih razloga stavljen na čekanje, započeo sam solo rad. Na neki način, to je bio nastavak stvari s kojima sam već i eksperimentirao u tom kontekstu.

Kako uspijevate izbalansirati dosljednost svojoj umjetničkoj viziji i pritiske komercijalnog uspjeha ili očekivanja industrije?
Pridavanje značaja tim pritiscima i očekivanjima može samo ugroziti vašu viziju, koja mora ostati čista i neometana takvim dinamikama. Postoje trenuci kada se možete zapitati: “Što ljudi od mene sada očekuju?”, ali ta pomisao brzo nestaje. Na kraju krajeva, nema smisla usmjeravati ili sputavati svoju kreativnost samo kako biste tražili bilo kakvo odobrenje.

Što mislite o presjeku tehnologije i glazbe? Isprobavate li nove tehnologije u svom kreativnom procesu ili preferirate tradicionalnije metode?
Uz svoj rad kao glazbenik, uvijek sam radio i kao grafički dizajner i bavio se web razvojem, od 1994. godine. Koristio samo touch screenove, video pozive dok još nisu ni bili dostupni široj javnosti, radio sam i na nekima od prvih e – trgovina u Italiji. Bilo je to vrijeme velikih tehnoloških napredaka. Radeći iza kulisa, zajedno s IT stručnjacima i inženjerima, čak i sam programirajući, svjedočio sam razvoju mnogih alata koji su na kraju postali dio svakodnevnog života svih nas.

U kombinaciji s mojom strašću prema znanstvenoj fantastici, to mi je pobuđivalo znatiželju prema tehnologiji te sam nastavio eksperimentirati u različitim smjerovima – na primjer, s umjetnom inteligencijom, koju koristim već nekoliko godina. Ali, kada pišem, skladam i snimam, volim doživjeti trenutak kao da je bezvremenski. Vezivanje glazbe uz suvremenu tehnologiju donosi rizik da ona brzo postane zastarjela.
S vremenom sam razvio duboku strast prema vintageu, a ovaj projekt je nastao iz sviranja instrumenata iz 50-ih, 60-ih i 70-ih godina, koji su me inspirirali i utjecali na mene. Na primjer, kada nastupam na malim mjestima, koristim reel-to-reel magnetofon, koji, kako vizualno tako i zvučno, stvara atmosferu koja publiku prenosi u drugo vrijeme.

Što smatrate svojim najponosnijim glazbenim postignućem do sada i zašto?
Definitivno sve moje suradnje – s Anthonyjem Reynoldsom, Danom Fanteom, Mickom Harveyjem i mnogim drugima. Suradnja mi omogućuje da svoj rad premjestim u drugačiji prostor i pogledam ga iz tuđe perspektive. Velika je privilegija moći raditi sa vlastitim uzorima, zaslužiti njihovo poštovanje i prijateljstvo te zajedno stvoriti nešto. Glazba kao pokretač koji povezuje umjetnost i ljude – to je nešto što smatram postignućem vrijednim truda.

Kada biste mogli surađivati s bilo kojim umjetnikom, prošlim ili sadašnjim, tko bi to bio i zašto?
S obzirom na to da jako cijenim svoje prijatelje, mnoge se moje suradnje događaju s ljudima kojima se divim i poštujem – poput onima iz vlastitog benda: Lorenzo Mazzilli, Samuele Lambertini, Pino Dieni i Christian Rebecchi. Popis bi bio prilično dug bih li morao navesti neke suradnje iz snova. Onako na prvu, iz glave, tu bi se našli: Timber Timbre, Black Heart Procession, George Cessna, Lyam Hayes (Plush), i naravno, volio bih ponovno raditi s Mickom Harveyjem.
Ne znam bih li imao hrabrosti surađivati s Davidom Bowiejem, ali 2002. godine sreo sam ga u Milanu. Unatoč mojoj sramežljivosti dao sam mu demo pitajući ga bi li surađivao sa mnom! Kad bih imao drugu priliku? Sada bih volio da sam mu imao priliku odsvirati svoju verziju pjesme “I’m Deranged”. Još 2010. godine, službena Bowiejeva web stranica objavila je stranicu punu pohvala za jedan cover koji sam napravio s Hollowbluejem (“Letter to Hermione”). Nekako volim zamišljati da je možda barem njega poslušao.

Imate li neke male rituale ili praznovjerja prije nego što izađete na pozornicu i nastupite?
Ne, nema rituala. Pokušavam ostati fokusiran i bistre glave u vezi s onim što ću raditi, pazeći da izađem na pozornicu miran i opušten.

Putovali ste, surađivali s mnogim velikim imenima i istraživali umjetnički svijet… možete li podijeliti neku malu priču ili uspomenu s vaših nastupa, putovanja ili suradnji koju rado pamtite?
Jedno iskustvo koje mi pada na pamet je kućni koncert u Rimu prije otprilike godinu dana. Nastupao sam solo sa svojim reel-to-reel magnetofonom. Noć prije svirao sam u južnoj Italiji, a putujući u Rim sljedećeg dana, shvatio sam da potpuno gubim glas. U trenutku kada je nastup trebao početi, kuća je bila puna, ulaznice su bile rasprodane, a ja sam bio gotovo nijem – ne baš idealna situacija. Objasnio sam što se događa i počeo svirati. Tijekom nekih pjesama sam doslovce samo pričao. Između pjesama sam pričao priče, nesiguran kamo idem. Iako mogu biti prilično sramežljiv, našao sam se kako pričam i pričam, a publika se smijala, povezali smo se, ljudi su se uključivali s velikom empatijom.
Bilo je to neočekivano, zajedničko iskustvo, gdje smo i publika i ja zaboravili da sam trebao pjevati. To je možda bio i najemotivniji “koncert” koji sam ikada održao.

Koju glazbu slušate ovih dana?
U posljednje vrijeme dosta slušam Georgea Cessnu (Lucky Rider), Grace Bergere, Ned Collettea i Arvo Pärta.

Što slijedi za Stellu Burns? Ima li nekih uzbudljivih nadolazećih projekata ili suradnji kojima se možemo veseliti?
Uvijek imam više projekata u tijeku nego vremena da ih završim. Nedavno sam objavio “Black Lights”, pjesmu izbačenu s albuma “Long Walks in the Dark”, koju ću uključiti u EP s pjesmama koje nisu bile uključene u taj album. U međuvremenu, pišem novi album, a već smo i počeli svirati neke od pjesama uživo. Također, radim na albumu u duu sa Swanz the Lonely Cat, pjevačem Dead Cat in a Bag. Postoji ideja o izradi EP-a s Anthonyjem Reynoldsom i njegovom izvedbom uživo. Naposljetku, s kolektivom Love and Thunder, pripremili smo veliku počast folk pjevaču koji je ostao donekle u sjeni, a bio je inspiracija umjetnicima poput Nicka Drakea. Uključuje 40 pjesama različitih umjetnika, ne samo članova kolektiva. Vinil box set će biti uskoro objavljen, a ja ću i uskoro početi javno govoriti o tome.

S Nikolom i Damjanom iz Plastic Knivesa popričali smo uoči njihovog nastupa u Močvari 4.3.2025. Kao pravi profići, dečki su si zaista dali truda oko intervjua i kroz svoje odgovore prikazali svoju zaigranu umjetničku stranu. Što li će nam tek prirediti na koncertu!

Pitanja postavljala: Anita Ulovec
Na pitanja odgovarali: Nikola i Damjan

U intervjuu za Sound Report prije gotovo 10 godina na pitanje o zlatnoj ribici i jednoj želji, Damjan je Nikoli zaželio “bolju odjeću”. Je li se ispunila ta želja?
Damjan: To je loaded question definitivno, ali hajde, ima neke dobre komade u zadnje vrijeme!

Što ovih dana slušate, osim svoje glazbe, naravno?
Nikola: Zanimljiv mi je Jordan Fish i to koliko je promijenio Bring Me The Horizon. S obzirom na to da je nedavno napustio bend, radio je na novoj Poppy i House of Protection. Album Zig američke kantautorice Poppy iz 2023. je odličan. Dan poslije Plastic Knivesa u Močvari idem na Animals as Leaders u Beč te ću krajem ožujka ondje poslušati i the Pineapple Thief. Jako mi žao što Justice ipak ne dolazi u Arenu, ali imamo Jerry Cantrella i Queens Of The Stone Age, zatim Gojiru i The Atomic Bitchwax. ZHU je izbacio album ima skoro godinu dana, a nisam ga još dovoljno proučio.
Damjan: Zadnji album Crossesa mi se nešto vratio u optjecaj pa sam se podsjetio koliko su mi dobre te pjesme. Novi SNTS zvuči opasno kao i uvijek.

Odakle ideja da pomiješate electro i rock žanrove i krenete u stvaralaštvo?
Nikola: Davno je to bilo. Tko se više sjeća 🙂
Damjan: Ako mogu govoriti u naše ime, mislim da nam je tada to bila zabavna misao. Hajdemo spojiti techno/elektroniku koja nam se sviđa s ovim nekim čudnim alternativnim pravcima. Od trenutka kada smo osnovali bend, znali smo da ćemo imati backing trackove tj. da nas nema dovoljno 🙂 sama ta činjenica je bila zabavna jer ranije nismo svirali u takvim formacijama.

Vaša glazba (a i nazivi pjesama) imaju intenzivnu i pomalo buntovničku energiju. Što mislite, odakle to dolazi (inspiracija, osobno iskustvo, bugovi u aplikacijama…)?
Nikola: Hvala na opservaciji. Prihvaćam 🙂 Mi smo i dalje mladi u glavi i odgovara nam takva energija.
Damjan: Koliko god si nekada zadamo napraviti nešto mekše, najčešće to ode u neko kopanje.

Možete li podijeliti neki zanimljiv događaj s nekog od vaših prijašnjih nastupa?
Nikola: Koji ćemo?! Ok. Recimo, drag nam najdraži festival Ferragosto JAM iz godine 2016. Svirali smo na elektro stageu ili kako se već zvao. Znači samo DJ i mi. Bili smo oduševljeni kada nam je to Markan predložio. Toooo! Napokon plesači za nas! To je bila ona godina kada je padala ona nevjerojatna kiša, ako se sjećate. E sada, mi dolazimo provjeriti binu i stage nekoliko sati prije nastupa jer je već sve bilo puno vode. Već u tom trenutku nismo bili sigurni možemo li uopće svirati. Stage menadžeri čiste vodu s bine, DJ-i sviraju, publika pleše i kišica malo pada. Rominja. Ekipa se skuplja i tu se razvija opasan tvrdi techno tulum. Zabrinuli smo se kako ćemo to sada prekinuti, jesmo li mi ovdje uopće dobar fit?! Penjemo se na binu, postavljamo sve i gig i kreće. MC-jevi ostaju na bini i prihvaćaju našu mjuzu. Uzimaju mikrofon i na našim “dizalicama” nabrijavaju ekipu. Nama je ludilo. Najbolji gig, a nije proslo ni 10 min. Vraća se kiša. Ali vraća se jako. Počinje nevrijeme. Munje i gromovi. Jak vjetar raznosi sve. Plesači su i dalje u ekstazi i svi pokazuju rukama i gestama – svirajte još. Nakon pola sata, svima je jasno da se svirka ne može nastaviti tj. da se moramo spasiti jer ovo nije dobro. Ako Damjan želi nastaviti svoju priču vezano uz ovaj gig, ja ga podupirem. 😉
Damjan: I onda su ugasili cijeli festival radi sigurnosti. Blato je bilo iznenađujuće opasno i dosta ekipe se ozlijedilo. Svima nam je bilo žao, ali to je definitivno bila pametna odluka. Zabava se nastavila nakon toga, ali to je druga priča.

Postoji li neki vokal s kojime biste rado snimili pjesmu ili nastupili uživo?
Nikola: A joj. Da jedan. Naravno da ih ima. I da, zovemo ih sve – čiji god imamo kontakt.
Damjan: Ima super vokala na našoj sceni, nadamo se da će biti i nekih suradnji uskoro.

Biste li možda htjeli nastupiti u nekom klubu/zemlji u regiji i zašto baš ondje?
Nikola: Puno toga bismo mi htjeli. Meni je recimo A38 u Budimpešti odlično mjesto. Tko nije bio na brodu – obvezno provjerite. Mislim da se ondje svira svaki dan. Budimpešta mi je općenito odlična. Ogroman grad koji nikako ne može biti istražen u potpunosti. I naravno, Mađari koji bježe od ljudi koji se pokušavaju snaći na engleskom. Sve to ima neku čar.
Damjan: A38 je fantastičan! Gledao sam Chelsea Wolfe ondje krajem prošle godine.

Kako vidite razvoj svoje glazbe u sljedećih nekoliko godina? Postoje li neki novi utjecaji ili ideje koje istražujete za buduće projekte?
Nikola: Mislim da se svakim izdanim materijalom malo odmaknemo od prethodnoga. Zadnja izdanja su nam iz 2021., a iz 2022. imamo single vani. Od tada smo puno pjesama napravili. Sada ih pokušavamo kompletirati i izbaciti.

Koristite li neke platforme, osim uobičajenih društvenih medija (FB i IG), za najavu svojih koncerata i ako da, koje su to?
Nikola: Koristimo WhatsApp ako sviramo u Zagrebu 🙂 Pozoveš osobno sve frendove koji te stalno pitaju: “e a kad će opet svirka?”.

Što nam spremate za Močvaru?
Nikola: Mi na svakom koncertu sviramo neki novi materijal. Ovaj put će to biti barem tijekom pola nastupa. Čujemo se nakon giga da nam kažeš što ti misliš o tome. Hvala 🙂 

U srijedu, 26.2., u Močvaru stiže Mark Mrakovčić koji će nas uvesti u svoj svijet garažnog indie rocka, psihodeličnog popa i grungea. Popričali smo s Markom ususret koncertu i saznali odakle (iz garaže) i kako (ne trošiti odmah svu zaradu na uživanje!) se može krenuti i napredovati u poslovno/glazbenom svijetu, o tome kako su networking i kontinuirano produciranje ključni sastojci za dobar vjetar u leđa i još svašta nešto. Više u nastavku, izvolite!

Pitanja postavljala: Anita Ulovec
Na pitanja odgovarao: Mark Mrakovčić

Možeš li nas odvesti na početak tvoje glazbene karijere? Kako si se prvi put uključio u svijet glazbe i što te je inspiriralo da se profesionalno baviš njome?
Imali smo 14 godina, uspjeli smo nagovoriti roditelje da prepolove već ionako malu garažu i daju nam je na korištenje. Nakrcali smo ju improviziranim instrumentima i pojačalima. Umjesto prvog postolja za mikrofon imali smo nekakvu kontrapciju sklopljenu od drške za metlu i puno selotejpa. Počeli smo svirati i ubrzo i snimati, prvo sebe, a kasnije i bendove-frendove. Naplata je bila u gajbi pive, jednom i u sušenim kobasicama. S vremenom su ljudi počeli sve više snimati pa smo mogli malo i uložiti u opremu.

Postoji li neka pjesma s albuma Breeding Black Sheep koja ti posebno znači i zašto?
Neke pjesme s Breeding black sheep su jako stare, nastale su u gore spomenutoj garaži i jako su mi drage jer me podsjećaju na to vrijeme. Tinnitus je tada bila lagana akustična stvar i za spot sam snimio svog tadašnjeg psa kako provodi dan. Brat Tony, koji je ujedno i bubnjar u bendu, nedavno je pronašao taj video. Novije stvari s tog albuma sam snimao u kući u kojoj smo živjeli s frendovima, u kojoj sam godinama imao studio i najbolje tulume ikad. Ubrzo nakon toga smo morali iseliti i kuća je srušena. Iako kratak, album me podsjeća na različita razdoblja iz života.

Sada si dio indie scene već neko vrijeme – kako bi opisao evoluciju hrvatske indie glazbe tijekom svoje karijere?
Svaka scena sa sobom nosi određene trendove i to se mijenja kroz godine. Ali, uvijek ostaju oni najustrajniji opsesivci, bez obzira na žanr. Ono što dosta razlikuje “indie scenu” od “mainstreamovske” jest i to da je sastavljena uglavnom od prijatelja. A čini mi se da frendovi više utječu jedni na druge od poslovnih kolega. Druže se, zajedno odrastaju i zajedno se mijenjaju. Imam i dojam da je u jednom trenu kod nas ipak ta scena postala vidljivija, vjerojatno zbog muzičkih portala.

Postoje li (i koji su) neki izazovi s kojima si se susreo kao hrvatski umjetnik, kako u stvaranju, tako i u prepoznavanju izvan lokalne scene?
U stvaranju uvijek postoje izazovi. Naprimjer, ja uvijek imam želju da nešto zvuči svježe i neopterećeno, a imam osjećaj kao da ta želja upravo ubija svježinu i neopterećenost pa je uvijek potreban reset svih namjera. Izazovi bivanja izvođačem ovdje su mnogi, uglavnom financijski, zato i snimam druge. Želim biti u mogućnosti raditi nešto što je usko vezano za glazbu, ali i imati za režije. Izvan lokalne scene niti ne očekujem prepoznavanje.

Kao producent, preferiraš li raditi u određenim žanrovima, ili voliš eksperimentirati s različitim glazbenim stilovima?
Nemam određeni žanr koji najviše volim snimati i raditi, u nekima se bolje snalazim, u nekima slabije. Volim eksperimentirati s novim žanrovima i tehnikama i uvijek pokušavam koristiti nešto novo u procesu, bilo da je to tehnika snimanja ili produkcijski koncept.

Koji bi savjet dao mladim glazbenicima koji tek počinju i pokušavaju napraviti svoj put u glazbenoj industriji?
Što više druženja s drugim glazbenicima, što više sviranja. Danas i kod nas postoje dobre škole za učenje svih aspekata glazbe. Internet je, također, odlično mjesto za učenje ako se malo profiltrira sadržaj. Mislim da je društveni moment bivanja okružen drugim ljudima sličnih strasti – ključan.

Gledajući unazad na svoju glazbenu karijeru, koji trenutak ti je najposebniji i zašto?
Bend sam oformio tek nakon što sam izbacio Breeding Black Sheep. Pitao sam ljude s kojima sam uvijek dobro surađivao žele li svirati i oni su pristali. To mi je najposebnije. Uživam u sviranju sa svojim bendom, probe su mi čisti gušt i svaki put nešto naučim.

Imaš li neke specifične ciljeve za svoju karijeru u bliskoj budućnosti, ili si više fokusiran na korak po korak pristup?
Više idem korak po korak. Ciljeve imam, ali pokušavam da ne budu preglomazni. Snimanje novog albuma mi je jedan od njih.

Mogu li tvoji fanovi očekivati novu glazbu uskoro? Radiš li trenutno na nekim novim projektima, bilo kao solo umjetnik ili u suradnji s drugima?
Radimo na novom albumu, uskoro i snimamo. Ne znam hoće li izaći pod mojim imenom ili će biti bendovsko izdanje. Radim i s Mile Kekinom na njegovom novom solo albumu. Imam i jednu ideju za instrumentalni album, ali o tom – potom.

Kako se pripremaš za nastup uživo i što obožavatelji mogu očekivati od nadolazećeg nastupa u Močvari?
Imamo probe, pokušavamo malo začiniti sve. Općenito, čini mi se da smo dosta žešće i nojzerskije nastrojeni nego album, a u tom smjeru idu i nove stvari.

Više informacija o koncertu možete pronaći na sljedećem linku.

VOSH stiže u Močvaru 18.2.! Pripremite svoje uši za dozu misterioznosti, pomiješanim s goth/industrial zvukovima, senzualnošću. U intervjuu, koji je provela naša volonterka Anita Ulovec, pročitajte kako im je trenutno na turneji, kako se pripremaju za izlazak na pozornicu i još ponešto.

Zamislite da razgovarate s osobom koja nikada nije čula za vas i vašu glazbu, a prijatelj (s dobrim glazbenim ukusom 😊) je vodi na jedan od vaših nadolazećih koncerata. Kako biste se predstavili i opisali svoj rad toj osobi?
Naš live show definitivno ima visokoenergetski industrialni vibe, s utjecajima ranog Ministryja i NIN-a – s elementima dark wavea i gotha.

Kakvo je vaše dosadašnje iskustvo na europskoj turneji? Imate li već omiljeni nastup?
Turneja je do sada bila sjajna! Grauzone je bio nevjerojatan, a jako smo uživali i u Den Haagu. To nam je zasad bio omiljeni nastup.

U jednom od vaših intervjua (link), rekli ste da stalno otkrivate novu glazbu i crpite inspiraciju iz raznih bendova. Što slušate u zadnje vrijeme?
Radimo na svom drugom albumu pa pokušavamo ostati fokusirani na to bez vanjskih utjecaja. Ali uvijek smo uzbuđeni kad čujemo nove bendove i sviramo s ljudima s kojima još nismo svirali. Zato je ova turneja tako sjajna. Imamo priliku upoznati toliko novih ljudi i doživjeti novu glazbu.

Imate li neke specifične rituale ili rutine prije izlaska na pozornicu?
Istezanje, disanje, oslobađanje od svakodnevice, prihvaćanje sadašnjeg trenutka i fokus na to da budemo prisutni.

Kakvu ulogu igra vizualna umjetnost u vašem stvaralaštvu i kako je integrirate u cijeli projekt?
Ima vrlo veliku ulogu – volimo surađivati s vizualnim umjetnicima pri stvaranju glazbenih spotova kako bismo glazbu oživjeli. Također to uzimamo u obzir i na live nastupima – svjetla, osjećaj, želimo da koncert bude sveobuhvatan.

Možete li opisati neki odabrani trenutak tijekom vaših nastupa koji se dosad posebno istaknuo?
Volimo doživjeti novu publiku svake večeri – nova energija, novi ljudi; svaka večer je nova prilika za povezivanje.

Koja su osobna iskustva ili priče utjecale na teme vašeg najnovijeg albuma?
Velik dio glazbe dolazi iz osobnih iskustava – gubitak ljubavi, pritisak, ljutnja, požuda.

Vaša glazba je energična, senzualna, mračna, elegantna i glasna – gotovo kao da su suprotnosti spojene u čaroban zvuk žudnje. Kako tu energiju prenosite na pozornici i s pozornice na publiku?
Mislim da je stvar u tome da se jednostavno oslobodimo svega u trenutku kada izađemo na pozornicu, stvarno osjetimo glazbu i budemo prisutni.

Koje su vaše ambicije u sljedećih godinu ili dvije?
Izdati novi album, snimiti neke nove spotove i svirati puno više turneja.

Što nam pripremate u Močvari?
Morat ćete doći na koncert da saznate. 😊

Više informacija o koncertu možete saznati na sljedećem linku.

U nedjelju, 16.2., u Močvaru stižu eksperimentalni rokeri Xiu Xiu. Uoči koncerta, naša volonterka Anita razgovarala je s Jamiejem, frontmenom grupe. Odgovori na pitanja su baš kao i njihova glazba, svježi, originalni i zanimljivi. Uživajte u nastavku, ali i pridružite nam se u nedjelju!

Možete li nam reći nešto o inspiraciji iza vašeg najnovijeg albuma?
Iskreno, nisam potpuno siguran. Napisan je i snimljen vrlo brzo, a naši umovi uglavnom nisu bili aktivno uključeni. Nismo uzeli vrijeme da ga analiziramo. Pokušavali smo slušati muzu i vidjeti što će reći. Možda će nam za nekoliko godina biti jasno. Ali nije važno koja je inspiracija; važno je što netko tko ga čuje može izvući iz njega.

Kojim temama ili porukama se često vraćate u svom radu?
Neizvjesnost, bol, priroda, nadnaravni svijet, seks, politika, rod, mačke, neljubaznost, slatkoća, strah.

Možete li podijeliti neku nezaboravnu priču s jedne od vaših turneja?
Jednom je orao sletio na moju glavu i iskljucao mi mozak.

Kako izgleda vaš kreativni proces prilikom započinjanja novog projekta (pisanja pjesme ili pripreme albuma)?
Proces nikada nije toliko dosljedan, osim pokušaja da budemo otvoreni za nove mogućnosti i da ga ne vodimo svjesno dok nam se forma sama ne otkrije. Ponekad u njemu ima PUNO pokušaja i pogrešaka, a ponekad su nam odgovori poslani odmah. Međutim, postavljamo ograničenja ili parametre unutar kojih radimo. Ograničenje može biti oslobađajuće.

Kakvu poruku se nadate da će vaši slušatelji izvući iz vaše glazbe?
To nije naša stvar. Nadamo se da će je slušatelji učiniti svojom, da će se prepoznati predanost koju u nju pokušavamo uložiti i da će svatko u njoj pronaći nešto za sebe.

S kakvim ste izazovima kao bend suočeni u trenutnom glazbenom krajoliku?
Nije me briga. Pokušavamo napraviti najbolje moguće albume i odsvirati najbolje moguće koncerte; industrija će se mijenjati kako kod.

Kako održavate kreativnu energiju tijekom teških vremena?
To i je način na koji prebrodim teška vremena!

Zamislite da skladate pjesmu temeljenu na snu – koje elemente ili zvukove biste iskoristili kako biste prenijeli taj nadrealan osjećaj?
Prolio bih akvavit na jastuk i zapalio ga.

Kad bi vaša glazba bila predstavljena kao boja ili vizualno umjetničko djelo, kako bi to izgledalo i zašto?
Štrumpfovi. Mislim da je odgovor očit.

Kako mislite ili želite da bi vašu glazbu protumačio putnik kroz vrijeme iz prošlosti?

Kao da su je napravili Štrumpfovi.

Kad bi vaš bend mogao odraditi rezidenciju bilo gdje u svijetu na mjesec dana, gdje bi to bilo i što biste željeli istražiti kroz svoju glazbu tijekom tog vremena?
Na površini Mjeseca. Budući da tamo nema kisika, potpuna je tišina. Htjeli bismo istražiti potpunu tišinu.

Što nam pripremate u Močvari?
Dat ćemo sve od sebe i pokušati ćemo dati ljudima koji dođu naše cijelo srce.

Pitanja postavljala: Anita Ulovec

Na pitanja odgovarali: Leo i Medo

Ususret koncertu 16.1., razgovarali smo s članovima Pomelo Chess Society benda. U nastavku pročitajte što su nam podijelili i što nam spremaju za svoj skorašnji koncert u Močvari.

U člancima raznih portala piše kako je vaš bend nastao iz zajedničke ljubavi prema egzotičnom voću, šahu i rocku nakon raspada nekih bendova u kojima ste ranije svirali. Što to znači; sreli ste se na tržnici ispred štanda s agrumima i dogovorili da ćete osnovati band? Kako ste vas trojica zapravo “kliknuli”?
Leo: Glavna premisa je bila da svaki član benda mora imati istančano nepce za citrusne plodove te i u najgorim slučajevima overdosea razaznati pomelo od grejpa i sl. To se ustanovilo istinitim za svu trojicu, a izvorna priča jest ta da smo Polo i ja završili s bendom Pe Kun te odlučivši stvoriti nešto novo, nešto ludo i naletili na bezvremešnog basistu Medu u Palachu na nekom random jam momentu. Nastavak priče je ovo danas.

Kada bi svaki instrument u vašem bendu bio šahovska figura, koji bi bio kraljica, koji skakač, a koji podmukli pješak?
Leo: Podmukli pješak bi svakako bio Polo na bubnjevima budući da uvijek krene lagano, a završi premazan svim mastima kada dođe na zadanu razinu te zamijeni pijuna drugom figurom sukladno trenutnoj inspiraciji. Medo (bas) i ja (gitara, synth) smo definitivno dvije kule koje imaju ravnu liniju makljaže decibela dok kraljice i ostale figure ne manifestiramo u našoj tmurnoj incel zajednici.

Postoji li neko mjesto (klub/prostor/ili sl.) gdje biste voljeli nastupiti u budućnosti?
Medo: Nemamo neke posebne preference, ali najveći gušt nam je odraditi gig u nekim kultnijim klubovima tipa Palach, Močvara, MKNŽ. Što se tiče festivala, svakako bismo voljeli da se dogodi nastup na Exitu budući da se radi o jednom od vodećih festivala u regiji.

Da je vaša glazba šahovsko otvaranje, bi li bila više kao divlji Damin gambit ili metodična Sicilijanska obrana, i zašto?
Leo: Svakako damin gambit budući da žrtvujemo životnu energiju poznih godina za pola sata demoniziranja stejđa.

Što slušate u slobodno vrijeme?
Medo: U zadnje vrijeme: Chui (zadnji album) i Nemeček od domaćih, Trioscapes, Three Trapped Tigers od stranih i ono što se nikad ne gasi: The Physics House band i Tool.
Leo: Kemal Monteno, Hari Marta Hari i Zorica Kondža.

Možete li izdvojiti neki dosadašnji nastup koji vam je najdraži i zašto?
Medo: Definitivno INmusic festival 2022. godine. Svirali smo na hidden stage-u u super terminu, prijem publike je bio sjajan od početka do kraja. Naime, ima jedna zanimljiva stvar vezana uz taj koncert. Trebali smo svirati sat vremena, a mi smo u tom trenutku imali materijala tek nekih pola sata. Stoga smo mjesec i pol dana prije INmusica udarnički radili na novim pjesmama kako bismo popunili satnicu. Ispalo je odlično! Trud se isplatio, a pritom smo i stvorili temelji za naš drugi album: En Passant.

Imate li neke rituale ili običaje prije nastupa?
Leo: Ritual je taj da se posvađamo oko najnevažnije sitnice, onda taj gnjev preusmjerimo na live izvedbu te na kraju u bekstejđu doživimo klimaks s brojnim obožavateljicama što donose razne miraze za vrhunski spektakl koji priredimo

Tko su neki od vaših glazbenih uzora i kako su utjecali na vaš rad?
Medo: Pa ne bih ih baš nazvao uzorima, više su to neki utjecaji. Od najranije mladosti: Iron Maiden, AC/DC, Metallica, Black Sabbath pa kasnije Dillinger escape plan, Mars Volta, Mr Bungle, Tool, Hella, Lightning bolt, Don Caballero. Dobar dio tih bendova slušam i danas.
Leo: Klinci s ribnjak

Koja vam je najdraža stvar sa zadnjeg albuma i zašto?
Leo: Endogado definitivno jer je skroz nepovezana s ostatkom albuma kao i cijelom diskografijom. Nekakav hibrid Tangerine Dreama, Pet Shop Boysa i Floyda koji se proteže kroz sedmominutno transcendentno putovanje i nudi odgovore na sva životna pitanja.

10. Što možemo očekivati od vas u Močvari?
Medo: Kao i na svakom našem koncertu žestoku svirku i odličnu zabavu.
Leo: Lifecoaching koji uključuje besplatno savjetovanje za boljitak na području karijere, ljubavi te samoaktualizacije.

Pitanja postavljala: Laura Tandarić

Na pitanja odgovarao: Fernando Bittencourt Hersan

S engleskog prevela: Martina Glumac (Volontiram u Močvari)

Liveurope je platforma Kreativne Europe koja u svrhu poticanja mladih bendova okuplja 24 alternativna europska kluba. Močvara je član Liveuropea od 2022. godine i od tada smo uz njegovu pomoć u klub doveli već preko sto mladih europskih bendova! Osnovan 2014. godine, Liveurope već 10 godina potiče promoviranje mladih glazbenih nada i tako domaćoj publici otkriva nove bendove iz cijele Europe. Povodom okruglog rođendana, popričali smo s Fernandom, trenutnim koordinatorom platforme.

Bok, Fernando! Za početak, našim čitateljima koji još ne znaju što je, ukratko opiši Liveurope i njegovo funkcioniranje.
Liveurope je inicijativa koja podržava klubove u njihovom radu na promicanju europskih glazbenika u usponu. Putem progresivnog financijskog mehanizma bonusa i EU oznake kvalitete, pružamo poticaje za klubove da preuzmu više rizika u bukiranju novih umjetnika iz svih krajeva Europe. Prolazi sve, irski reperi, mađarski death metal bendovi, flamenco pop zvijezde iz Španjolske koji ovako dobivaju dodatne prilike za razvoj karijere izvan svojih granica zahvaljujući europskom javnom novcu.

Liveurope slavi 10 godina u 2024. godini! Koja su postignuća na koja ste najviše ponosni?

Uskoro ćemo postići veliku prekretnicu ove godine — 5000 koncerata podržanih u 10 godina! Ovi su koncerti obuhvatili nevjerojatno raznolik raspon talentiranih glazbenika u svim žanrovima koji su predstavljali 40 europskih zemalja na četiri strane kontinenta.
Među nekima od nevjerojatnih glazbenika koje smo podržavali kad su počinjali, a trenutno imaju vrlo uspješne međunarodne karijere, mogu se izdvojiti Christine and the Queens, Rosalia i MØ, da spomenem samo neke. Povrh toga, naša obitelj kultnih glazbenih klubova također je rasla tijekom godina. Kad smo počeli 2014. godine, okupili smo 13 klubova. Danas smo blizu udvostručenja tog broja, s 24 mjesta u 24 europske zemlje.

Odakle je došla ideja za osnivanje Liveuropea? Recite nam nešto o povijesti platforme.
Sve je počelo sa željom osnivačkih klubova za bližu suradnju. Dijelili su isti izazov: većina njihovih događanja bila je ispunjena lokalnim i anglosaksonskim izvođačima i bili su nestrpljivi da na svoje pozornice dovedu više umjetnika s neistraženih europskih teritorija. U to vrijeme nije postojalo ništa poput naše platforme u glazbenom svijetu i bila je to prava lutrija. Deset godina kasnije, jasno je da se riskiranje isplatilo i Liveurope se danas smatra uspješnom pričom programa Kreativna Europa. Prošle godine naši su klubovi, uključujući Močvaru, bukirali u prosjeku 46% više novih europskih izvođača u odnosu na vrijeme prije pridruživanja platformi i očekujemo da će taj broj ove godine biti još veći.

Koji su budući izazovi za Liveurope i glazbeni sektor općenito?
Promicanje europskih glazbenika u usponu danas je puno riskantnije nego prije deset godina. Troškovi produkcije i turneja eksplodirali su nakon inflacijske krize, a klubovi ne mogu jednostavno povisiti cijene ulaznica kako bi to kompenzirali ako žele održavati koncerte dostupne svojoj publici. Postoji paradoks u kojem velike turneje i multinacionalni glazbeni operateri uživo ostvaruju rekordne prihode, dok klubovi koji samostalno organiziraju programe imaju manje manevarskog prostora u svom kuriranju zbog financijskog pritiska. U tom kontekstu, naš izazov nije samo nastaviti podržavati klubove da preuzmu programske rizike i ulažu u sljedeću generaciju europskih glazbenika već i proširiti platformu i povezati još više koncertnih prostora u različitim dijelovima Europe.

Imaš li neke savjete za glazbenike koji žele ići na turneju uz podršku Liveuropea?
Nekoliko stvari koje padaju na pamet:

Savjet 1: započnite s dobrim starim istraživanjem
Prije svega: provjerite ispunjava li vaš bend uvjete za Liveurope podršku (ovdje!). Zatim se zapitajte: koja bi mjesta i zemlje bile najbolji početak za promociju vaše glazbe?

Savjet 2: koristite svoju mrežu
Možda poznajete nekoga tko bi vas mogao izravno upoznati s jednim od naših bukera. Ako ste prije svirali u jednom od Liveurope klubova, odlična je ideja zamoliti ih da vas povežu s drugim mjestima.

Savjet 3: budite pametni u svojoj strategiji kontaktiranja klubova
Kada kontaktirate naše klubove, javite se pojedinačno s personaliziranom porukom (možete upotrijebiti ovaj obrazac). Također znamo da klubovi vole primiti linkove na snimke i sessione uživo kako bi stekli bolji dojam o vašoj svirci. Na kraju, ne zaboravite spomenuti jeste li u prošlosti već odsvirali koji koncert uz podršku Liveuropea.

Kakvi su planovi Liveuropea za budućnost?
Naš glavni prioritet ostaje širenje platforme kako bismo povezali još više mjesta istomišljenika i podržali još glazbenika da krenu na turneju. Također ćemo nastaviti poticati suradnju i rasprave o ključnim pitanjima koja utječu na glazbeni sektor i društvo, kao što su radni uvjeti, rodna ravnopravnost i ekološka održivost. 2023. bila je klimatski najtoplija godina ikada zabilježena i idemo prema točki s koje nema povratka. U tom kontekstu, želimo potaknuti glazbenike da daju prednost kopnenom prijevozu tijekom turneja, naravno, uzimajući u obzir društvene i geografske razlike u Europi. Osim toga, glazba može igrati snažnu ulogu u podizanju svijesti i pokretanju promjena. Postoji mnogo inspirativnih primjera akcija iz naših klubova koje se potencijalno mogu pojačati ili ponoviti u drugim regijama.

Više o Liveuropeu možete saznati na njihovoj službenoj stranici: https://liveurope.eu/

U četvrtak 26.9.2024., Koala Voice po prvi put dolazi u Močvaru i to u sklopu promocije svog petog albuma, dok će publiku zagrijati novi njemački bend Mermaid Man!

Pitanja postavljala: Anita Ulovec
Na pitanja odgovarala: Manca Trampuš

Jednu od recenzija vašeg najnovijeg albuma autor počinje ovako: “Tko još nije čuo za bend Koala Voice, ne zna što propušta…”. Postoji li neki određeni trenutak ili inspiracija iza njega koju biste mogli podijeliti s nama?
Moja inspiracija je bila napraviti svojevrsnu glazbenu “razglednicu/postcard”. Otuda dolazi naslov. Kao i potpis.

Srdačan pozdrav,
Auf Wiedersehen!
Koala Voice

Koji su ključni motivi ili emocije koje ste željeli prenijeti svojim najnovijim albumom?
Tijekom pisanja i stvaranja albuma nismo unaprijed određivali koje emocije želimo prenijeti. Pjesme koje stvaramo izražavaju nas i osjećaje koji nas okružuju u životu u to vrijeme. Ali, nakon prvog slušanja našeg novo snimljenog albuma, pomislila sam, wow, ovo je naš naj “feel good” album, jedan od onih albuma koji vam podižu raspoloženje. Mislim da ima dosta pozitivnih poruka, uz motive ljubavi i zahvalnosti.

Postoji li pjesma na albumu koja za vas ima posebno značenje/koju posebno volite i zašto je to tako?
Jako mi je draga Tebe imam rajši od drugih. Ne znam zašto točno, ali nekako mi se sviđa kombinacija iskrenosti i ispovijedi, ali ne na onaj klasičan “in-your-face-volim te” način, nego malo drugačije; sviđaš mi se više od drugih 😉

Imate li kakve rituale prije nastupa ili praznovjerja koje uvijek slijedite prije izlaska na pozornicu?
Rekla bih da je dio našeg rituala pisanje setliste koju nikada nemamo u potpunosti pripremljenu unaprijed. Odlučujemo što ćemo svirati netom prije koncerta. Prije izlaska na pozornicu, naravno, nikada ne izostaje obvezni “fist bump”.

Koje je najneočekivanije mjesto/trenutak na kojem ste ikada pronašli inspiraciju za tekst pjesme?
Hm…pa npr. ideju za Sonce pomaranča dobila sam dok sam se vozila u autu, u trenucima kada je zalazilo najnarančastije sunce koje sam ikada vidjela.

Kad biste mogli pretvoriti jednu od svojih pjesama u film, koja bi to pjesma bila, kojem bi žanru pripadala i tko bi igrao glavnu ulogu?
Uu, voljela bih da se Nema na čemu pretvori u neki old school sci-fi film. Neka ta neobična atmosfera, varijanta vanzemaljski bar s čudnim bendom na bini, kao u filmovima Star Wars. Pretpostavljam da bi Mel Gibson tada igrao glavnu ulogu?

Kad biste mogli surađivati s bilo kojim glazbenikom ili bendom za neki poseban nastup, tko bi to bio?
Odgovor na ovo pitanje ponavljam već nekoliko godina, evo i trenutno slušam njihov album u pozadini. I odgovor je još uvijek “on point”. Bilo bi mi sjajno raditi s Gorillaz.

Kako izgleda vaš kreativni proces u studiju? Tko u bendu donosi najviše ludih ideja, i kako odlučujete što ostaje, a što ide u koš za smeće?
Svaki album do sada je napravljen na malo drugačiji način. Ovaj put smo, početkom 202godine, imali rezidenciju u kojoj smo jammali; svirajući, slušajući, skupljajući ideje. Ono što cijenim u našem procesu je to što svatko može dati ideju! Na jammovima smo izmjenjivali instrumente koje obično sviramo, a ideje za tekstove također su dolazile od nas četvero. Kasnije smo strukturirali te ideje i snimili pjesme u studiju “Transformator” u Ljubljani sa Zvonom Kukecem.

Zamislite da sastavljate ultimativni “Koala Voice Tour Survival Kit”. Koje biste tri stvari uključili u njega?
Ručnik, humus, gitara.

Što nam spremate za koncert u Močvari?
Koncert u Močvari posljednji je prije završetka turneje “Auf Wiedersehen”! Ta svirka nama svakako znači nešto posebno, nadamo se dobroj zabavi. Svirat ćemo pjesme sa svih 5 albuma, i veselimo se jer već duže vrijeme nismo bili u Zagrebu!

Pitanja postavljali: Laura Tandarić i Jakov Ramničer

Na pitanja odgovarao: Vuk Stevanović

Uoči koncerta 22.9.2024 , porazgovarali smo s bendom Ljubičice!

Za početak nam se možete ukratko predstaviti, tko su Ljubičice i kako su nastale?
Ljubičice su Petar i Vuk Stevanović, odnosno moj brat Petar i ja. Tokom godina prošli smo kroz različite inkarnacije benda, a trenutno nastupamo i stvaramo u društvu jedne izuzetne, mlade pijanistkinje Olge Petrović. Ukoliko naiđete na Ljubičice ovih dana, ovakav trio je ono što ćete videti. Bavimo se muzikom po ceo dan, i čini mi se da muziku doživljavamo prilično vanžanrovski. Veliki smo zaluđenici za analogni zvuk i stare instrumente.
Interesantan presek naših uzora, kao i toka naše muzičke svesti, Petar je posložio u svom muzičkom podkastu Baždarenje ventila sigurnosti za koji mislim da se i dalje može čuti na Mixcloud kanalu Krokodil studija.

Ovo ljeto veoma aktivno promovirate svoj zadnji album “Dok čekamo pad”, a mi smo vas uspjeli uhvatiti uživo na TAM TAM festivalu. Za istoimenu pjesmu dobili ste i nagradu “Milan Mladenović”. Kako ste zadovoljni prijemom albuma među slušateljima i publikom?
Jako smo zadovoljni. Album je veoma lepo primljen kod publike, a izuzetno dobro je prošao i kod kritike. Osim nagrade Zadužbine Milana Mladenovića, album je dobio nagradu Runde za najbolji album 2023. i još nekoliko priznanja za album godine, što je svakako premašilo sva naša očekivanja. Album je dobio i vinilno izdanje u saradnji sa Menart-om, što je takođe jedna super stvar. Srećan sam što vidim da album i pesme pojedinačno žive dalje svoj život, jer osećam da je za nas došlo vreme da se okrenemo novom materijalu.

Kako teče vaš proces pravljenja pjesama i odakle crpite inspiraciju?
Voleo bih i ja da znam. Čini mi se da najuspešnije pesme izlaze iz podsvesti, ili iz nekih dubokih utisaka koji se, kada se slegnu, mogu pretočiti u neku muzičku misao koja nije sasvim generična. Govorim pre svega o muzici, jer to je ono što je nama interesantno. Nikada se nismo bavili ozbiljnije poezijom i mislim da smo u tom pogledu totalni amateri. Nekada neki tekst sedne bolje, ali to je sve prilično nekontrolisano.

U Pančevu imate svoj vlastiti studio pod imenom Krokodil. Odakle vam ideja i motivacija za njegovo osnivanje i kakav je njegov princip rada?
Počeli smo da formiramo svoj studio još dok smo bili jedan od bendova koji je rentao prostor u beogradskom Bigzu. Krokodil je iniciajlno zamišljen kao naš radni atelje, ali sticaj okolnosti je doveo do toga da dođemo do prostora u Pančevu u kom smo i danas, a onda da se udružimo sa Bobom Orlićem koji je svojevremeno vodio studio Akademija i koji nam je dao ogromnu podršku i opremu da započnemo studio. Milan Bjelica i ja smo bili inicijatori Krokodila u obliku u kom danas postoji, a vrlo brzo se i Petar angažovao i preuzeo veliki deo posla na sebe. Danas je Krokodil aktivan kao studio za proizvodnju mastera, ali i kao mala, vrlo fokusirana izdavačka kuća, koja osim albuma Ljubičica može da se pohvali da na svom katalogu ima neke jako lepe albume klasične muzike i okuplja jedan predivan kolektiv izuzetnih muzičara.

U okviru Krokodila djeluje i sad već popularan producent Milan Bjelica. Kako teče suradnja između Ljubičica i njega?
Milan i ja imamo veoma blizak prijateljski odnos, prijatelji smo sa studija, i na tom odnosu se pre svega zasniva i naša saradnja. Nas dvojica smo i pokrenuli Krokodil studio. Imali smo tu sreću da nam se putevi i senzibiliteti dobro uklope do starta, a rezultat je zajednički rast, dugogodišnja saradnja i neverovatna količina stvari koje smo naučili jedni od drugih. Milan je radio sa Ljubičicama od prvih demo snimaka iz podruma, pa sve do poslednjeg albuma, pa je teško i zamisliti Ljubičice kakve danas postoje bez njega. Ali bez obzira na to, smatram da je on jedan od najkvalitetnijih producenata na ovim prostorima.

Koju pjesmu Ljubičica biste izdvojili kao svoju najdražu i zašto?
Neka to bude pesma Jovan Bulj. To je pesma o jednom policajcu koji je plesao dok je regulisao saobraćaj na ulicama Beograda, a mi smo je svirali na našem prvom nastupu na kom smo izvodili autorsku muziku i osvojili nagradu. Podseća me na jedan divan period života i mladosti u muzičkoj školi, druženja po orkestrima i uopšte neke vrlo bezbržine srednjoškolske dane. Ta pesma je ušla na naš prvi album, koji će ove godine proslaviti desetogodišnjicu od izlaska, jednim prikladnim limitiranim izdanjem na vinilu. Jako se radujem zbog toga.

Da možete odabrati bilo koju lokaciju za koncert Ljubičica, gdje bi to bilo i zašto?
Ima zaista bezbroj prelepih mesta, mada moram priznati da je su iz mog iskutva puno važniji ljudi nego sama lokacija. Verovatno neko mesto koje pomaže opštu atmosferu fokusiranosti na muziku. Trenutno smo u fazi u kojoj bismo želeli da malo izmenimo svoj imidž pa da ljudima nije toliko neobično kada pravimo koncert u nekoj intimnijoj sali sa sedenjem. Volim lepe, akustične sale koje sviraju zajedno sa bendom, pa ako ću sad da ispucam svoj jedan izbor, nek ne bude Carnegie Hall, nego nešto evropskije, na primer Elbphilharmonie u Hamburgu.

Podijelite s nama neku anegdotu iz benda ili dogodovštinu za pamćenje!
Jaoj toga ima previše. Kada provodite puno vremena na putu, onda se anegdote ređaju hteo ne hteo. Jedno vreme smo pravili mali video serijal Ljubičice Tour: Tips and Tricks (što je bila i brzalica koju je trebalo izgovoriti), i jedna od ideja je bila da se tu skupljaju baš takve stvari, ali onda smo nekako ukapirali da zapravo ne želimo da budemo reality zvezde i batalili smo ta intenzivna snimanja. Bila je jedna zanimljiva epizoda u kojoj smo u negde na istoku Rumunije, skoro kod Moldavije, kupili veliki MCI mikser, na kom je Enya snimila Orinoco flow, onda ga švercovali u Srbiju i kranom ga podizali kroz terasu u naš studio. Svega je bilo.

Što slušate u slobodno vrijeme? Imate li kakvih preporuka?
Mnogo, mnogo muzike slušamo. Puštali smo mnogo preporuka i razne muzike u našim podkastima Čista pakost i Baždarenje ventila sigurnosti, pa ako je neko zainteresovan, to može svašta da nađe. Evo novi Pat Metheny mi se uvukao pod kožu i ne mogu da prestanem da ga slušam.

Što nam pripremate za Močvaru?
Jako smo želeli da dođemo u Zagreb i da izvedemo intiman, sedeći koncert. Donosimo ceo aktuelni album uz još po neki dodatak iz starog materijala, u dosta otvorenoj formi, sa mnogo improvizacije, kao što Ljubičice jedino i znaju. Hvala Močvari na gostoprimstvu i prilici da ostvarimo ovu posebnu želju na pravi način.