Drage Močvarice i Močvarci, u nastavku pročitajte intervju s Gianlucom iz Stella Burns koji kaže: “…glazba kao pokretač koji povezuje umjetnost i ljude – to je nešto što smatram postignućem vrijednim truda.” Čak i u svojim pisanim odgovorima za intervju, ovaj svestrani glazbenik zrači toplinom i umjetničkom jednostavnošću. Uživajte u čitanju, ali svakako dođite i na njegov koncert koji će se održati 30. ožujka u Močvari.

Pitanja postavljala: Anita Ulovec
Na pitanja odgovarao: Gianluca Maria Sorace

Možete li nam reći kako je nastao naziv “Stella Burns”? Ima li on neko posebno značenje ili možda vama osobno nešto znači?
Uvijek su mi bila zanimljiva ženska imena povezana s muškim figurama. Stella zvuči odlično i na talijanskom i na engleskom. To je ujedno i ime jedne prilično jeftine gitare koju posjedujem i na kojoj sam svirao na svom prvom albumu – Harmony Stella, a koju su koristili rani blues glazbenici. S druge strane, Burns je djevojačko prezime majke Davida Bowieja, prezime i Joeyja Burnsa iz Calexica, još jedne velike inspiracije za mene. “Stella Burns” – Goruća zvijezda – činilo se više nego prikladno za ovaj novi identitet, s obzirom na to da sam svoju glazbenu strast uvijek doživljavao kao nešto što, u dobru ili zlu, izgara i prožima.

Što vas je inspiriralo da se opredijelite za glazbenu karijeru?
Kao dijete, bio sam te sreće da sam imao pristup kolekciji od 100 klasičnih glazbenih ploča koje su moji roditelji skupili, kao i njihovim 45-icama talijanske pop glazbe. Kasnije, zahvaljujući bratu, otkrio sam Genesis iz ere Petera Gabriela, s njihovom narativno vođenom glazbom.
Slušanje glazbe – a kasnije i stvaranje iste – omogućilo mi je da putujem, a da fizički ne napravim niti jedan korak. Ovo istraživanje udaljenih i unutarnjih svjetova savršeno se poklopilo s mojom strašću prema znanstvenoj fantastici, ne onoj avanturističkoj, već više metafizičkoj.
S 13 godina sam skladao kratke komade na klaviru svog ujaka tijekom ljetnih praznika na Siciliji. Ali, prava iskra nastala je tijekom adolescencije, slušajući Davida Bowieja. Bilo je to revolucionarno otkriće koje je nadilazilo samu glazbu – Bowie je postao ključ koji me odveo do istraživanja drugih umjetničkih oblika, a koji su već bili moja strast: kino, kazalište i književnost. Otvorio mi je vrata bezbrojnim izvorima inspiracije, koji su mi, slično kao i ranija iskustva s klasičnom glazbom, pružili osjećaj sekularne duhovnosti koji me uzvisio.
Nikada nisam odlučio postati glazbenik; bilo je to više kao… da sam shvatio da imam plave oči – jednog dana sam se jednostavno pogledao u ogledalo i prvi put primijetio tu boju. Proces je bio dug, prolazio sam kroz razne projekte sve dok nisam objavio svoj prvi službeni EP s bendom Hollowblue.
S Hollowbluejem sam objavio tri albuma koji su dobili veliku pozornost, odlične kritike i međunarodne suradnje (s Anthonyjem Reynoldsom iz britanskog benda Jack, američkim piscem Danom Fanteom). Kada je taj projekt, iz raznih razloga stavljen na čekanje, započeo sam solo rad. Na neki način, to je bio nastavak stvari s kojima sam već i eksperimentirao u tom kontekstu.

Kako uspijevate izbalansirati dosljednost svojoj umjetničkoj viziji i pritiske komercijalnog uspjeha ili očekivanja industrije?
Pridavanje značaja tim pritiscima i očekivanjima može samo ugroziti vašu viziju, koja mora ostati čista i neometana takvim dinamikama. Postoje trenuci kada se možete zapitati: “Što ljudi od mene sada očekuju?”, ali ta pomisao brzo nestaje. Na kraju krajeva, nema smisla usmjeravati ili sputavati svoju kreativnost samo kako biste tražili bilo kakvo odobrenje.

Što mislite o presjeku tehnologije i glazbe? Isprobavate li nove tehnologije u svom kreativnom procesu ili preferirate tradicionalnije metode?
Uz svoj rad kao glazbenik, uvijek sam radio i kao grafički dizajner i bavio se web razvojem, od 1994. godine. Koristio samo touch screenove, video pozive dok još nisu ni bili dostupni široj javnosti, radio sam i na nekima od prvih e – trgovina u Italiji. Bilo je to vrijeme velikih tehnoloških napredaka. Radeći iza kulisa, zajedno s IT stručnjacima i inženjerima, čak i sam programirajući, svjedočio sam razvoju mnogih alata koji su na kraju postali dio svakodnevnog života svih nas.

U kombinaciji s mojom strašću prema znanstvenoj fantastici, to mi je pobuđivalo znatiželju prema tehnologiji te sam nastavio eksperimentirati u različitim smjerovima – na primjer, s umjetnom inteligencijom, koju koristim već nekoliko godina. Ali, kada pišem, skladam i snimam, volim doživjeti trenutak kao da je bezvremenski. Vezivanje glazbe uz suvremenu tehnologiju donosi rizik da ona brzo postane zastarjela.
S vremenom sam razvio duboku strast prema vintageu, a ovaj projekt je nastao iz sviranja instrumenata iz 50-ih, 60-ih i 70-ih godina, koji su me inspirirali i utjecali na mene. Na primjer, kada nastupam na malim mjestima, koristim reel-to-reel magnetofon, koji, kako vizualno tako i zvučno, stvara atmosferu koja publiku prenosi u drugo vrijeme.

Što smatrate svojim najponosnijim glazbenim postignućem do sada i zašto?
Definitivno sve moje suradnje – s Anthonyjem Reynoldsom, Danom Fanteom, Mickom Harveyjem i mnogim drugima. Suradnja mi omogućuje da svoj rad premjestim u drugačiji prostor i pogledam ga iz tuđe perspektive. Velika je privilegija moći raditi sa vlastitim uzorima, zaslužiti njihovo poštovanje i prijateljstvo te zajedno stvoriti nešto. Glazba kao pokretač koji povezuje umjetnost i ljude – to je nešto što smatram postignućem vrijednim truda.

Kada biste mogli surađivati s bilo kojim umjetnikom, prošlim ili sadašnjim, tko bi to bio i zašto?
S obzirom na to da jako cijenim svoje prijatelje, mnoge se moje suradnje događaju s ljudima kojima se divim i poštujem – poput onima iz vlastitog benda: Lorenzo Mazzilli, Samuele Lambertini, Pino Dieni i Christian Rebecchi. Popis bi bio prilično dug bih li morao navesti neke suradnje iz snova. Onako na prvu, iz glave, tu bi se našli: Timber Timbre, Black Heart Procession, George Cessna, Lyam Hayes (Plush), i naravno, volio bih ponovno raditi s Mickom Harveyjem.
Ne znam bih li imao hrabrosti surađivati s Davidom Bowiejem, ali 2002. godine sreo sam ga u Milanu. Unatoč mojoj sramežljivosti dao sam mu demo pitajući ga bi li surađivao sa mnom! Kad bih imao drugu priliku? Sada bih volio da sam mu imao priliku odsvirati svoju verziju pjesme “I’m Deranged”. Još 2010. godine, službena Bowiejeva web stranica objavila je stranicu punu pohvala za jedan cover koji sam napravio s Hollowbluejem (“Letter to Hermione”). Nekako volim zamišljati da je možda barem njega poslušao.

Imate li neke male rituale ili praznovjerja prije nego što izađete na pozornicu i nastupite?
Ne, nema rituala. Pokušavam ostati fokusiran i bistre glave u vezi s onim što ću raditi, pazeći da izađem na pozornicu miran i opušten.

Putovali ste, surađivali s mnogim velikim imenima i istraživali umjetnički svijet… možete li podijeliti neku malu priču ili uspomenu s vaših nastupa, putovanja ili suradnji koju rado pamtite?
Jedno iskustvo koje mi pada na pamet je kućni koncert u Rimu prije otprilike godinu dana. Nastupao sam solo sa svojim reel-to-reel magnetofonom. Noć prije svirao sam u južnoj Italiji, a putujući u Rim sljedećeg dana, shvatio sam da potpuno gubim glas. U trenutku kada je nastup trebao početi, kuća je bila puna, ulaznice su bile rasprodane, a ja sam bio gotovo nijem – ne baš idealna situacija. Objasnio sam što se događa i počeo svirati. Tijekom nekih pjesama sam doslovce samo pričao. Između pjesama sam pričao priče, nesiguran kamo idem. Iako mogu biti prilično sramežljiv, našao sam se kako pričam i pričam, a publika se smijala, povezali smo se, ljudi su se uključivali s velikom empatijom.
Bilo je to neočekivano, zajedničko iskustvo, gdje smo i publika i ja zaboravili da sam trebao pjevati. To je možda bio i najemotivniji “koncert” koji sam ikada održao.

Koju glazbu slušate ovih dana?
U posljednje vrijeme dosta slušam Georgea Cessnu (Lucky Rider), Grace Bergere, Ned Collettea i Arvo Pärta.

Što slijedi za Stellu Burns? Ima li nekih uzbudljivih nadolazećih projekata ili suradnji kojima se možemo veseliti?
Uvijek imam više projekata u tijeku nego vremena da ih završim. Nedavno sam objavio “Black Lights”, pjesmu izbačenu s albuma “Long Walks in the Dark”, koju ću uključiti u EP s pjesmama koje nisu bile uključene u taj album. U međuvremenu, pišem novi album, a već smo i počeli svirati neke od pjesama uživo. Također, radim na albumu u duu sa Swanz the Lonely Cat, pjevačem Dead Cat in a Bag. Postoji ideja o izradi EP-a s Anthonyjem Reynoldsom i njegovom izvedbom uživo. Naposljetku, s kolektivom Love and Thunder, pripremili smo veliku počast folk pjevaču koji je ostao donekle u sjeni, a bio je inspiracija umjetnicima poput Nicka Drakea. Uključuje 40 pjesama različitih umjetnika, ne samo članova kolektiva. Vinil box set će biti uskoro objavljen, a ja ću i uskoro početi javno govoriti o tome.