Author Archives: Nikola

Heavenphetamine — intervju

Ususret Heavenphetamineovom koncertu, 14.4. u Močvari, razgovarali smo s Hirokijem, članom ovog eklektičnog dua koji kaže: “Ako vam je glazba način da izrazite svoj život—nešto čemu ste spremni posvetiti se—onda ste već glazbenik.” 

Pitanja postavljala: Anita Ulovec
Na pitanja odgovarao: Hiroki Oda

Možete li nam reći nešto o samom formiranju Heavenphetaminea, kako je bend nastao?
Heavenphetamine je danas duo koji činimo Sara na bubnjevima i vokalima i ja – Hiroki Oda na sintesajzeru i glavnim vokalima. Bend smo osnovali u Japanu, a ispočetka je bio više post-punk orijentiran. Članovi smo bili Sara, jedan prijatelj gitarist i ja. Međutim, Sara i ja smo poželjeli otići u inozemstvo te se više posvetiti glazbi. Naš prijatelj gitarist imao je svoj bend u Japanu, djevojku i nije mu bilo u planu seliti se, tako da smo na kraju Sara i ja sami otišli u Gruziju.
Neko vrijeme smo nastupali i s nekim ukrajinskim glazbenicima, ali smo shvatili da kao duo možemo ostati fokusiraniji i zadržati “naš” zvuk. Zato smo nastavili nastupati kao duo.

Možete li nam podijeliti neku neobičnu činjenicu o sebi koja možda još nije objavljena u medijima?
Imao sam bujnu maštu kao maleno dijeto. Čak i odrastajući, hodajući kući iz škole razgovarao bih sa sobom zamišljajući da imam moći poput kakvog lika iz mange ili da se borim protiv zlikovaca. Ali, kada bi ljudi prolazili pored mene, sramio sam se i šutio.

Koji bendovi su utjecali na vašu glazbu?
Happy Mondays, Primal Scream, LCD Soundsystem, CAN, Doors, Hibari Misora, Kyu Sakamoto.

Koju glazbu slušate danas?
Slušam mnogo različitih žanrova. U posljednje vrijeme nešto se više fokusiram na glazbu koja miješa techno, jazz i eksperimentalne zvukove, a manje na indie rock. Moglo bi se reći da ne slušam ništa što nema natruhe punka.

Vaš posljednji album, The Sun On A Winter Day, predstavlja malu promjenu u vašem stilu. Odakle je došla inspiracija za njega?
Naš zvuk se dosta promijenio u odnosu na ranije snimke. Postoji nekoliko razloga za to. Nakon promjene našeg tročlanog sastava u duo morali smo razmisliti o smjeru naše glazbe. Odnosno, kako će ona sada zvučati i živjeti. Preselili smo se u Gruziju i ondje upoznali mnoge glazbenike koji su bili uključeni u noise, ambient, eksperimentalnu, jazz i elektroničku glazbu. Naš zvuk je prirodno evoluirao što smo više vremena provodili na toj sceni. Osim toga, ruska invazija Ukrajine i politička nestabilnost u Gruziji, uz otpor ljudi, duboko su nas inspirirali. Sva ta iskustva oblikovala su ovaj album.

Autor fotografija: Yuriy Milchak

Dosta ste eksperimentirali sa zvukom i atmosferom kroz svoj rad. Postoji li neki instrument ili efekt s kojim najviše volite raditi?
Iskreno, nisam baš vješt s tehnologijom, pa tako mogu reći da uopće ne znam rukovati modularnim sintesajzerima. Također, potpuno sam nesposoban s gudačkim instrumentima, puhačkim instrumentima ili tradicionalnim instrumentima. Zato je NORD Lead A1, koji koristim već dugo, moj jedini izvor inspiracije.

Što najviše volite u Gruziji i je li to imalo ikakav utjecaj na vas i vašu glazbu?
Volim mnoge stvari u Gruziji—njihovu hranu, bogatu i raznoliku prirodu, tradicionalni ples i glazbu, te jedinstven jezik. Najviše volim ljude. Cijenim njihovu opuštenu, pastoralnu i prijateljsku narav, ali također volim i njihov grub, bučan i neprestano pijan način života. Kao što sam već spomenuo, njihov borba za slobodu i “just do it” mentalitet—upuštanje u stvari bez previše razmišljanja—ostavili su značajan utjecaj na našu glazbu.

Postoji li neki savjet koji biste dali novim glazbenicima ili bendovima koji tek započinju svoj put?
Sve ovisi o onome što vas pokreće na stvaranje glazbe. Ako samo želite biti popularni i uspješni, onda bi proučavanje marketinga, korištenje AI-ja za generiranje pjesama i ulaganje puno novca u obrazovanje mogao biti put kojim treba krenuti. Ako vam je glazba način da izrazite svoj život—nešto čemu ste spremni posvetiti se—onda ste već glazbenik. U tom slučaju, samo živite onako kako želite, a glazba (i sve što ide uz nju) će slijediti.

Možete li podijeliti neko nezaboravno iskustvo s jedne od svojih turneja?
Prošlog ljeta svirali smo u Kijevu, na vrhuncu ljetne vrućine. Potrošnja struje bila je visoka. Naime, zbog ruskih napada na infrastrukturu, Ukrajina je prolazila kroz planirana isključenja struje, pa smo morali održati koncert koristeći generator. Pozornica je bila na otvorenom, a generator je bio odmah pored nje, tutnjeći glasno tijekom tonske probe. Struja se vratila neposredno prije koncerta. Pomislili smo: “Super, možemo svirati bez generatora.” Međutim, čim smo počeli svirati, struja je ponovo nestala. Morali smo nastupiti uz zvuk generatora. Nakon toga, generator se nekoliko puta kratko spojio i “odspojio”, uzrokujući prekide zvuka. Unatoč tome, nitko nije bio ljut niti je otišao. Sasvim suprotno, publika je postala još entuzijastičnija. Pred kraj smo smanjili svjetla na pozornici kako bismo uštedjeli energiju, a publika je osvjetljavala pozornicu svjetlima svojih mobitela. Osjećalo se kao da svi zajedno radimo koncert. To je bilo nezaboravno iskustvo.

Koju poruku želite da vaši slušatelji izvuku iz vaše glazbe?
Naša glazba je snažno pod utjecajem svjetskih događaja. Stihovi nose političke poruke, iako, naravno, većina ljudi u Europi ne razumije naš jezik. Na dubljoj razini, glavna tema je nešto poput… dualnosti. Vjerujem da bilo što zaista lijepo uvijek u sebi sadrži i neku ružnoću. Jednako tako, svjetlost nosi tamu, a radost tugu. Svi živimo s tim kontradikcijama, ali suočavanje s njima može biti teško. Ipak, vjerujem da bi svijet mogao postati pomalo bolje mjesto kada bi više ljudi postalo svjesno toga. Bio bih iznimno sretan, kada bi naša glazba počela poticati to shvaćanje u ljudima. To je bio ozbiljan dio odgovora. Iskreno, za nas je više nego dovoljno ako ljudi samo uživaju u samoj glazbi.

Izvještaj: Stella Burns

Pričat ću vam o koncertu Stelle Burns koji se održao predzadnji dan mjeseca ožujka, godine 2025. Ne mogu se pohvaliti da slušam americanu. Čista znatiželja me ponukala da se dovučem do Močvare u nedjelju oko 9 sati navečer, na kraju vikenda u kojem se kazaljka na satu pomaknula na ljetno računanje vremena što ujedno znači i da ću sljedeće jutro, na prvi radni dan u tjednu, spavati punih sat vremena kraće!

Pedesetak ljudi od kojih se sastojala publika je pljeskom, zviždanjem i kako je večer odmicala, sve glasnijim i češćim woohoooo nagrađivala ove glazbenike. A oni su, tako skladno, mirno, bez ikakve treme i nervoze, prebirali po svojim instrumentima i pjevali.

U jednom trenutku, Gianluca (frontmen) skida šešir, govori kako je vruće… uskoro dolje ide i sako i pjeva, komunicira s publikom, pokušava nas vidjeti kroz reflektore, kratko predstavi svaku pjesmu i nagrađuje sve prisutne jednim smješkom za koji bi bake rekle – “da nema uši otišao bi mu oko glave”.
Pjesme su nas jednostavno, neodoljivo i tako prirodno nutkale da krenemo cupkati, s jedne noge na drugu, zaljuljali se kukovi, malo guza, ritam klizi uz kralježnicu sve do ramena gdje se spaja sa klimanjem glave. Čak se i pomalo natječemo tko će jače zapljeskati i zazviždati na kraju svake pjesme. Neka topla energija silazi s pozornice među nas, neki prilaze bliže pozornici, poneki vade mobitele pa kratko snimaju, ali svi slušamo, zajedno. Sudjelujemo i uživamo.

I TO je ono zbog čega je glazba divna, povezani smo, otkrili smo novi bend, novi žanr, malo zaplesali, popili koju pivu, podružili se, sreli ljude koje znamo iz viđenja jer smo ih vidjeli već na nekim koncertima.

A stvaralaštvo ovih kvalitetnih glazbenika, inspirira i nas koji volimo stvarati pisanjem da napišemo pokoju riječ i podijelimo svoje doživljaje s vama, pa tako niču izvještaji s ovog koncerta koje možete pročitati ovdje i ovdje.

Ako još niste, pročitajte intervju koji je složen prije koncerta jer ćete kroz njega malo bolje upoznati iznimno dragog Gianlucu, frontmena ovog cool benda i dragi ljudi, IDITE NA KONCERTE, sami (iako na koncertima nikada niste sami), s frendovima, bakama, djecom, očevima, partnericama, ljubavnicima, susjedima. Budite jedan od razloga što glazba živi i raste i rastite i vi s njom.

Mirni čovjek Jonathan

“Jonathana Bousfielda sam upoznao prije dvadesetak godina u Močvari, ne sjećam se više koji je koncert bio u pitanju. Zapazio sam ga i ranije kao tihog, nenametljivog tipa koji je uvijek nekako stajao sa strane i promatrao podjednako i pozornicu i publiku. Jedne večeri mi je prišao i rekao da bi me intervjuirao za časopis Time Out Croatia, jedan od onih časopisa koji dobijete čitati tijekom avionskog leta. Pristao sam, očekujući standardna i vječno ista pitanja novinara koji se bave kulturom usputno, no bio sam ugodno iznenađen time koliko Jonathan poznaje nezavisnu hrvatsku domaću scenu, pogotovo u to vrijeme dok internet još nije bio toliko razgranat. Nakon tog upoznavanja, gotovo da nije prošao koncert ili veći glazbeni festival negdje u Zagrebu a da se nismo sreli i razmijenili nekoliko rečenica. I svaki put je bio ugodan, dobro informirani sugovornik pri čemu se ne mogu sjetiti ni jednog slučaja da je o nekom bendu, izvođaču ili izvođačici govorio negativno ili pogrdno, čak i u najbizarnijim točkama bi pronašao nešto pozitivno za istaknuti. Korak po korak, razgovor po razgovor, otkrivao sam zanimljive slojeve tog kompleksnog čovjeka koji je bio i novinar i povjesničar i putopisac ali i rock kritičar koji se sa žarom u očima prisjećao prvih koncerata Joy Divisiona kojima je prisustvovao i znam da sam se često pitao kako to da je takav svjetski čovjek odlučio ostati živjeti u jednoj maloj Hrvatskoj kad je imao svijet na dlanu no očito je on u nama također vidio nešto lijepo i plemenito što često ne vidimo sami u sebi. Skrasio se u Zagrebu, osnovao divnu obitelj i nastavio svoj kreativni autorski i novinarski rad kao jedan od nas.

Jonathan na rođendanu Močvare

Surađivali smo na monografiji o Milanu Manojloviću Manceu čiji opus je volio, uživao sam u čitanju stripa Grimizna laguna koji je napravio u kreativnom partnerstvu sa Hofom no kao istinski dragulj se ističe njegov internetski blog genijalno naslovljen Stray Satelitte (Satelit lutalica) koji toplo preporučam svima jer se na njemu nalazi čitavo mnoštvo inteligentnih i toplih tekstova koji pokrivaju široku lepezu tema vezanih uz različite aspekte pop kulture ali i gastronomije, arhitekture, povijesti, književnosti, dizajna, turizma i mnogih drugih područja koje je Jonathan tako suvereno pokrivao.

Igor Hofbauer Hof, Jonathan Bousfield, Višnja Pentić

Široj javnosti je vjerojatno ostao najviše u sjećanju kao autor putopisnog vodiča Rough Guide to Croatia no nama koji smo ga imali sreće upoznati ostat će u sjećanju prvenstveno kao topli erudit, mirni i nenametljiv tip ogromnog životnog iskustva i smirenosti koju širi oko sebe. Iako nas je prerano napustio znam da ću i dalje na svakom koncertu u Močvari pogledom tražiti njegov lik u mnoštvu kako bi razmijenili tih nekoliko pametnih usputnih rečenica koje nam svima nasušno trebaju nakon cjelodnevnih trivijalnosti o kojima pričamo na radnim mjestima i u svakodnevici.
Satelitu zvani Jonathan, lutaj i putuj mirno bespućima svemira! Močvara te pamti po dobru!“

— Mario Kovač

Na fotografijama uz Jonathana: Ian Svenonius (Escape-ism), Igor Hofbauer Hof, Višnja Pentić

Fotografirao: Jahvo Joža

Ispraćaj Jonathana će biti u petak 4.4.2025. u 12:40 na Krematoriju.

Izvještaj: Ploho, Empty Stories

Napisao Močvarni volonter: Dario Štefek
Doradila Močvarna volonterka: Helen Mirna Vučić
Datum koncerta: 17.3.2025.

Unatoč obećavajućem početku proljeća, potkrao se jedan hladan i tmuran ponedjeljak koji se nastavio u još hladniju i mračniju noć – i bio savršena atmosfera za PLOHO, sibirsku post-punk senzaciju koja nas je posjetila u sklopu turneje kojom promovira svoj posljednji album “Почва” („Tlo“). I nisu došli sami već je s njima nastupio zanimljiv mađarski duo Empty Stories koji je odlučno zadao ton večeri odmah okupivši poprilično veliku publiku izvedbama vlastitog glazbenog materijala kroz koji se povremeno provukla i kombinacija čišćih i grubljih vokala u maniri post-black metala, no u zdravom balansu darkwave/lo-fi elemenata uz dvije obrade Molchat Dome kao trenutnih pionira post-punk žanra. Ipak, nismo gledali “spin-off” ili kopiju spomenutih pionira, već nešto sasvim svoje i drugačije.

Osnovani 2013. u Novosibirsku i s bogatom diskografijom iza sebe, Ploho su već odavno ne samo poznati, nego i omiljeni publici koja je žanru predana kao i sami umjetnici koji su nas počastili bogatim repertoarom od 19 pjesama, zajedno sa bisom. Malo je reći da je publika zahtijevala još.
Frontman Viktor Uzhakov je organskom komunikacijom gradio lijepu atmosferu u cijeloj dvorani koja je odlično reagirala na sve promjene ritma, skokova s hladne monotonije i melankolije na poskočnost. Obraćao se publici na engleskom, ali i srpskom i hrvatskom te je razumijevanje s publikom postignuto i mimo jezičnih barijera jer Ploho odiše jednom manje surovom eteričnošću izričaja u odnosu na Molchat Domu što je vidljivo u češćim i manje monotonim suradnjama između basa, gitare i sintesajzera.
Evidentno je da bend, sudeći prema angažmanu publike, ima puno vjernih obožavatelja koji znaju tekstove, a neki su se kratko okušali i u pjevanju zajedno s Viktorom.

Povezanost, što je i tematsko naličje benda koji izražava suprotnost tome – hladnoću, udaljenost, usamljenost, apsurd i tragediju koje iskreno izlaze na površinu s obzirom na društvo u kojem su članovi benda odrasli te koje ih je 2022. indirektno gurnulo prema Beogradu u kojem od tada žive i stvaraju.
S jedne strane, mirno čekanje i opjevavanje propasti, što istočni post-punk često nepogrešivo opisuje kontinuiranim udarcima drum-mašine i dubokog basa, su statika, a povremeno razigranije melodije sintesajzera i gitare – dinamika, nada u novu zoru nakon finalnog blijeđenja svijeta osuđenog na propast.

Sve to i još i više, bio je ovaj lijepi post-punk događaj u Močvari.
Do idućeg druženja i čitanja, zdravstvujse!

Stella Burns — intervju

Drage Močvarice i Močvarci, u nastavku pročitajte intervju s Gianlucom iz Stella Burns koji kaže: “…glazba kao pokretač koji povezuje umjetnost i ljude – to je nešto što smatram postignućem vrijednim truda.” Čak i u svojim pisanim odgovorima za intervju, ovaj svestrani glazbenik zrači toplinom i umjetničkom jednostavnošću. Uživajte u čitanju, ali svakako dođite i na njegov koncert koji će se održati 30. ožujka u Močvari.

Pitanja postavljala: Anita Ulovec
Na pitanja odgovarao: Gianluca Maria Sorace

Možete li nam reći kako je nastao naziv “Stella Burns”? Ima li on neko posebno značenje ili možda vama osobno nešto znači?
Uvijek su mi bila zanimljiva ženska imena povezana s muškim figurama. Stella zvuči odlično i na talijanskom i na engleskom. To je ujedno i ime jedne prilično jeftine gitare koju posjedujem i na kojoj sam svirao na svom prvom albumu – Harmony Stella, a koju su koristili rani blues glazbenici. S druge strane, Burns je djevojačko prezime majke Davida Bowieja, prezime i Joeyja Burnsa iz Calexica, još jedne velike inspiracije za mene. “Stella Burns” – Goruća zvijezda – činilo se više nego prikladno za ovaj novi identitet, s obzirom na to da sam svoju glazbenu strast uvijek doživljavao kao nešto što, u dobru ili zlu, izgara i prožima.

Što vas je inspiriralo da se opredijelite za glazbenu karijeru?
Kao dijete, bio sam te sreće da sam imao pristup kolekciji od 100 klasičnih glazbenih ploča koje su moji roditelji skupili, kao i njihovim 45-icama talijanske pop glazbe. Kasnije, zahvaljujući bratu, otkrio sam Genesis iz ere Petera Gabriela, s njihovom narativno vođenom glazbom.
Slušanje glazbe – a kasnije i stvaranje iste – omogućilo mi je da putujem, a da fizički ne napravim niti jedan korak. Ovo istraživanje udaljenih i unutarnjih svjetova savršeno se poklopilo s mojom strašću prema znanstvenoj fantastici, ne onoj avanturističkoj, već više metafizičkoj.
S 13 godina sam skladao kratke komade na klaviru svog ujaka tijekom ljetnih praznika na Siciliji. Ali, prava iskra nastala je tijekom adolescencije, slušajući Davida Bowieja. Bilo je to revolucionarno otkriće koje je nadilazilo samu glazbu – Bowie je postao ključ koji me odveo do istraživanja drugih umjetničkih oblika, a koji su već bili moja strast: kino, kazalište i književnost. Otvorio mi je vrata bezbrojnim izvorima inspiracije, koji su mi, slično kao i ranija iskustva s klasičnom glazbom, pružili osjećaj sekularne duhovnosti koji me uzvisio.
Nikada nisam odlučio postati glazbenik; bilo je to više kao… da sam shvatio da imam plave oči – jednog dana sam se jednostavno pogledao u ogledalo i prvi put primijetio tu boju. Proces je bio dug, prolazio sam kroz razne projekte sve dok nisam objavio svoj prvi službeni EP s bendom Hollowblue.
S Hollowbluejem sam objavio tri albuma koji su dobili veliku pozornost, odlične kritike i međunarodne suradnje (s Anthonyjem Reynoldsom iz britanskog benda Jack, američkim piscem Danom Fanteom). Kada je taj projekt, iz raznih razloga stavljen na čekanje, započeo sam solo rad. Na neki način, to je bio nastavak stvari s kojima sam već i eksperimentirao u tom kontekstu.

Stella Burns – Long Black Train

Kako uspijevate izbalansirati dosljednost svojoj umjetničkoj viziji i pritiske komercijalnog uspjeha ili očekivanja industrije?
Pridavanje značaja tim pritiscima i očekivanjima može samo ugroziti vašu viziju, koja mora ostati čista i neometana takvim dinamikama. Postoje trenuci kada se možete zapitati: “Što ljudi od mene sada očekuju?”, ali ta pomisao brzo nestaje. Na kraju krajeva, nema smisla usmjeravati ili sputavati svoju kreativnost samo kako biste tražili bilo kakvo odobrenje.

Što mislite o presjeku tehnologije i glazbe? Isprobavate li nove tehnologije u svom kreativnom procesu ili preferirate tradicionalnije metode?
Uz svoj rad kao glazbenik, uvijek sam radio i kao grafički dizajner i bavio se web razvojem, od 1994. godine. Koristio samo touch screenove, video pozive dok još nisu ni bili dostupni široj javnosti, radio sam i na nekima od prvih e – trgovina u Italiji. Bilo je to vrijeme velikih tehnoloških napredaka. Radeći iza kulisa, zajedno s IT stručnjacima i inženjerima, čak i sam programirajući, svjedočio sam razvoju mnogih alata koji su na kraju postali dio svakodnevnog života svih nas.

U kombinaciji s mojom strašću prema znanstvenoj fantastici, to mi je pobuđivalo znatiželju prema tehnologiji te sam nastavio eksperimentirati u različitim smjerovima – na primjer, s umjetnom inteligencijom, koju koristim već nekoliko godina. Ali, kada pišem, skladam i snimam, volim doživjeti trenutak kao da je bezvremenski. Vezivanje glazbe uz suvremenu tehnologiju donosi rizik da ona brzo postane zastarjela.
S vremenom sam razvio duboku strast prema vintageu, a ovaj projekt je nastao iz sviranja instrumenata iz 50-ih, 60-ih i 70-ih godina, koji su me inspirirali i utjecali na mene. Na primjer, kada nastupam na malim mjestima, koristim reel-to-reel magnetofon, koji, kako vizualno tako i zvučno, stvara atmosferu koja publiku prenosi u drugo vrijeme.

Što smatrate svojim najponosnijim glazbenim postignućem do sada i zašto?
Definitivno sve moje suradnje – s Anthonyjem Reynoldsom, Danom Fanteom, Mickom Harveyjem i mnogim drugima. Suradnja mi omogućuje da svoj rad premjestim u drugačiji prostor i pogledam ga iz tuđe perspektive. Velika je privilegija moći raditi sa vlastitim uzorima, zaslužiti njihovo poštovanje i prijateljstvo te zajedno stvoriti nešto. Glazba kao pokretač koji povezuje umjetnost i ljude – to je nešto što smatram postignućem vrijednim truda.

Kada biste mogli surađivati s bilo kojim umjetnikom, prošlim ili sadašnjim, tko bi to bio i zašto?
S obzirom na to da jako cijenim svoje prijatelje, mnoge se moje suradnje događaju s ljudima kojima se divim i poštujem – poput onima iz vlastitog benda: Lorenzo Mazzilli, Samuele Lambertini, Pino Dieni i Christian Rebecchi. Popis bi bio prilično dug bih li morao navesti neke suradnje iz snova. Onako na prvu, iz glave, tu bi se našli: Timber Timbre, Black Heart Procession, George Cessna, Lyam Hayes (Plush), i naravno, volio bih ponovno raditi s Mickom Harveyjem.
Ne znam bih li imao hrabrosti surađivati s Davidom Bowiejem, ali 2002. godine sreo sam ga u Milanu. Unatoč mojoj sramežljivosti dao sam mu demo pitajući ga bi li surađivao sa mnom! Kad bih imao drugu priliku? Sada bih volio da sam mu imao priliku odsvirati svoju verziju pjesme “I’m Deranged”. Još 2010. godine, službena Bowiejeva web stranica objavila je stranicu punu pohvala za jedan cover koji sam napravio s Hollowbluejem (“Letter to Hermione”). Nekako volim zamišljati da je možda barem njega poslušao.

Imate li neke male rituale ili praznovjerja prije nego što izađete na pozornicu i nastupite?
Ne, nema rituala. Pokušavam ostati fokusiran i bistre glave u vezi s onim što ću raditi, pazeći da izađem na pozornicu miran i opušten.

Putovali ste, surađivali s mnogim velikim imenima i istraživali umjetnički svijet… možete li podijeliti neku malu priču ili uspomenu s vaših nastupa, putovanja ili suradnji koju rado pamtite?
Jedno iskustvo koje mi pada na pamet je kućni koncert u Rimu prije otprilike godinu dana. Nastupao sam solo sa svojim reel-to-reel magnetofonom. Noć prije svirao sam u južnoj Italiji, a putujući u Rim sljedećeg dana, shvatio sam da potpuno gubim glas. U trenutku kada je nastup trebao početi, kuća je bila puna, ulaznice su bile rasprodane, a ja sam bio gotovo nijem – ne baš idealna situacija. Objasnio sam što se događa i počeo svirati. Tijekom nekih pjesama sam doslovce samo pričao. Između pjesama sam pričao priče, nesiguran kamo idem. Iako mogu biti prilično sramežljiv, našao sam se kako pričam i pričam, a publika se smijala, povezali smo se, ljudi su se uključivali s velikom empatijom.
Bilo je to neočekivano, zajedničko iskustvo, gdje smo i publika i ja zaboravili da sam trebao pjevati. To je možda bio i najemotivniji “koncert” koji sam ikada održao.

Koju glazbu slušate ovih dana?
U posljednje vrijeme dosta slušam Georgea Cessnu (Lucky Rider), Grace Bergere, Ned Collettea i Arvo Pärta.

Što slijedi za Stellu Burns? Ima li nekih uzbudljivih nadolazećih projekata ili suradnji kojima se možemo veseliti?
Uvijek imam više projekata u tijeku nego vremena da ih završim. Nedavno sam objavio “Black Lights”, pjesmu izbačenu s albuma “Long Walks in the Dark”, koju ću uključiti u EP s pjesmama koje nisu bile uključene u taj album. U međuvremenu, pišem novi album, a već smo i počeli svirati neke od pjesama uživo. Također, radim na albumu u duu sa Swanz the Lonely Cat, pjevačem Dead Cat in a Bag. Postoji ideja o izradi EP-a s Anthonyjem Reynoldsom i njegovom izvedbom uživo. Naposljetku, s kolektivom Love and Thunder, pripremili smo veliku počast folk pjevaču koji je ostao donekle u sjeni, a bio je inspiracija umjetnicima poput Nicka Drakea. Uključuje 40 pjesama različitih umjetnika, ne samo članova kolektiva. Vinil box set će biti uskoro objavljen, a ja ću i uskoro početi javno govoriti o tome.

Plastic Knives — intervju

S Nikolom i Damjanom iz Plastic Knivesa popričali smo uoči njihovog nastupa u Močvari 4.3.2025. Kao pravi profići, dečki su si zaista dali truda oko intervjua i kroz svoje odgovore prikazali svoju zaigranu umjetničku stranu. Što li će nam tek prirediti na koncertu!

Pitanja postavljala: Anita Ulovec
Na pitanja odgovarali: Nikola i Damjan


U intervjuu za Sound Report prije gotovo 10 godina na pitanje o zlatnoj ribici i jednoj želji, Damjan je Nikoli zaželio “bolju odjeću”. Je li se ispunila ta želja?
Damjan: To je loaded question definitivno, ali hajde, ima neke dobre komade u zadnje vrijeme!

Što ovih dana slušate, osim svoje glazbe, naravno?
Nikola: Zanimljiv mi je Jordan Fish i to koliko je promijenio Bring Me The Horizon. S obzirom na to da je nedavno napustio bend, radio je na novoj Poppy i House of Protection. Album Zig američke kantautorice Poppy iz 2023. je odličan. Dan poslije Plastic Knivesa u Močvari idem na Animals as Leaders u Beč te ću krajem ožujka ondje poslušati i the Pineapple Thief. Jako mi žao što Justice ipak ne dolazi u Arenu, ali imamo Jerry Cantrella i Queens Of The Stone Age, zatim Gojiru i The Atomic Bitchwax. ZHU je izbacio album ima skoro godinu dana, a nisam ga još dovoljno proučio.
Damjan: Zadnji album Crossesa mi se nešto vratio u optjecaj pa sam se podsjetio koliko su mi dobre te pjesme. Novi SNTS zvuči opasno kao i uvijek.

Odakle ideja da pomiješate electro i rock žanrove i krenete u stvaralaštvo?
Nikola: Davno je to bilo. Tko se više sjeća 🙂
Damjan: Ako mogu govoriti u naše ime, mislim da nam je tada to bila zabavna misao. Hajdemo spojiti techno/elektroniku koja nam se sviđa s ovim nekim čudnim alternativnim pravcima. Od trenutka kada smo osnovali bend, znali smo da ćemo imati backing trackove tj. da nas nema dovoljno 🙂 sama ta činjenica je bila zabavna jer ranije nismo svirali u takvim formacijama.

Vaša glazba (a i nazivi pjesama) imaju intenzivnu i pomalo buntovničku energiju. Što mislite, odakle to dolazi (inspiracija, osobno iskustvo, bugovi u aplikacijama…)?
Nikola: Hvala na opservaciji. Prihvaćam 🙂 Mi smo i dalje mladi u glavi i odgovara nam takva energija.
Damjan: Koliko god si nekada zadamo napraviti nešto mekše, najčešće to ode u neko kopanje.

Plastic Knives – Future Ex (OFFICIAL VIDEO)


Možete li podijeliti neki zanimljiv događaj s nekog od vaših prijašnjih nastupa?
Nikola: Koji ćemo?! Ok. Recimo, drag nam najdraži festival Ferragosto JAM iz godine 2016. Svirali smo na elektro stageu ili kako se već zvao. Znači samo DJ i mi. Bili smo oduševljeni kada nam je to Markan predložio. Toooo! Napokon plesači za nas! To je bila ona godina kada je padala ona nevjerojatna kiša, ako se sjećate. E sada, mi dolazimo provjeriti binu i stage nekoliko sati prije nastupa jer je već sve bilo puno vode. Već u tom trenutku nismo bili sigurni možemo li uopće svirati. Stage menadžeri čiste vodu s bine, DJ-i sviraju, publika pleše i kišica malo pada. Rominja. Ekipa se skuplja i tu se razvija opasan tvrdi techno tulum. Zabrinuli smo se kako ćemo to sada prekinuti, jesmo li mi ovdje uopće dobar fit?! Penjemo se na binu, postavljamo sve i gig i kreće. MC-jevi ostaju na bini i prihvaćaju našu mjuzu. Uzimaju mikrofon i na našim “dizalicama” nabrijavaju ekipu. Nama je ludilo. Najbolji gig, a nije proslo ni 10 min. Vraća se kiša. Ali vraća se jako. Počinje nevrijeme. Munje i gromovi. Jak vjetar raznosi sve. Plesači su i dalje u ekstazi i svi pokazuju rukama i gestama – svirajte još. Nakon pola sata, svima je jasno da se svirka ne može nastaviti tj. da se moramo spasiti jer ovo nije dobro. Ako Damjan želi nastaviti svoju priču vezano uz ovaj gig, ja ga podupirem. 😉
Damjan: I onda su ugasili cijeli festival radi sigurnosti. Blato je bilo iznenađujuće opasno i dosta ekipe se ozlijedilo. Svima nam je bilo žao, ali to je definitivno bila pametna odluka. Zabava se nastavila nakon toga, ali to je druga priča.

Postoji li neki vokal s kojime biste rado snimili pjesmu ili nastupili uživo?
Nikola: A joj. Da jedan. Naravno da ih ima. I da, zovemo ih sve – čiji god imamo kontakt.
Damjan: Ima super vokala na našoj sceni, nadamo se da će biti i nekih suradnji uskoro.

Biste li možda htjeli nastupiti u nekom klubu/zemlji u regiji i zašto baš ondje?
Nikola: Puno toga bismo mi htjeli. Meni je recimo A38 u Budimpešti odlično mjesto. Tko nije bio na brodu – obvezno provjerite. Mislim da se ondje svira svaki dan. Budimpešta mi je općenito odlična. Ogroman grad koji nikako ne može biti istražen u potpunosti. I naravno, Mađari koji bježe od ljudi koji se pokušavaju snaći na engleskom. Sve to ima neku čar.
Damjan: A38 je fantastičan! Gledao sam Chelsea Wolfe ondje krajem prošle godine.

Kako vidite razvoj svoje glazbe u sljedećih nekoliko godina? Postoje li neki novi utjecaji ili ideje koje istražujete za buduće projekte?
Nikola: Mislim da se svakim izdanim materijalom malo odmaknemo od prethodnoga. Zadnja izdanja su nam iz 2021., a iz 2022. imamo single vani. Od tada smo puno pjesama napravili. Sada ih pokušavamo kompletirati i izbaciti.

Koristite li neke platforme, osim uobičajenih društvenih medija (FB i IG), za najavu svojih koncerata i ako da, koje su to?
Nikola: Koristimo WhatsApp ako sviramo u Zagrebu 🙂 Pozoveš osobno sve frendove koji te stalno pitaju: “e a kad će opet svirka?”.

Što nam spremate za Močvaru?
Nikola: Mi na svakom koncertu sviramo neki novi materijal. Ovaj put će to biti barem tijekom pola nastupa. Čujemo se nakon giga da nam kažeš što ti misliš o tome. Hvala 🙂 

Mark Mrakovčić — intervju

U srijedu, 26.2., u Močvaru stiže Mark Mrakovčić koji će nas uvesti u svoj svijet garažnog indie rocka, psihodeličnog popa i grungea. Popričali smo s Markom ususret koncertu i saznali odakle (iz garaže) i kako (ne trošiti odmah svu zaradu na uživanje!) se može krenuti i napredovati u poslovno/glazbenom svijetu, o tome kako su networking i kontinuirano produciranje ključni sastojci za dobar vjetar u leđa i još svašta nešto. Više u nastavku, izvolite!

Pitanja postavljala: Anita Ulovec
Na pitanja odgovarao: Mark Mrakovčić

Možeš li nas odvesti na početak tvoje glazbene karijere? Kako si se prvi put uključio u svijet glazbe i što te je inspiriralo da se profesionalno baviš njome?
Imali smo 14 godina, uspjeli smo nagovoriti roditelje da prepolove već ionako malu garažu i daju nam je na korištenje. Nakrcali smo ju improviziranim instrumentima i pojačalima. Umjesto prvog postolja za mikrofon imali smo nekakvu kontrapciju sklopljenu od drške za metlu i puno selotejpa. Počeli smo svirati i ubrzo i snimati, prvo sebe, a kasnije i bendove-frendove. Naplata je bila u gajbi pive, jednom i u sušenim kobasicama. S vremenom su ljudi počeli sve više snimati pa smo mogli malo i uložiti u opremu.

Postoji li neka pjesma s albuma Breeding Black Sheep koja ti posebno znači i zašto?
Neke pjesme s Breeding black sheep su jako stare, nastale su u gore spomenutoj garaži i jako su mi drage jer me podsjećaju na to vrijeme. Tinnitus je tada bila lagana akustična stvar i za spot sam snimio svog tadašnjeg psa kako provodi dan. Brat Tony, koji je ujedno i bubnjar u bendu, nedavno je pronašao taj video. Novije stvari s tog albuma sam snimao u kući u kojoj smo živjeli s frendovima, u kojoj sam godinama imao studio i najbolje tulume ikad. Ubrzo nakon toga smo morali iseliti i kuća je srušena. Iako kratak, album me podsjeća na različita razdoblja iz života.

Sada si dio indie scene već neko vrijeme – kako bi opisao evoluciju hrvatske indie glazbe tijekom svoje karijere?
Svaka scena sa sobom nosi određene trendove i to se mijenja kroz godine. Ali, uvijek ostaju oni najustrajniji opsesivci, bez obzira na žanr. Ono što dosta razlikuje “indie scenu” od “mainstreamovske” jest i to da je sastavljena uglavnom od prijatelja. A čini mi se da frendovi više utječu jedni na druge od poslovnih kolega. Druže se, zajedno odrastaju i zajedno se mijenjaju. Imam i dojam da je u jednom trenu kod nas ipak ta scena postala vidljivija, vjerojatno zbog muzičkih portala.

Mark Mrakovčić – Moneymouth

Postoje li (i koji su) neki izazovi s kojima si se susreo kao hrvatski umjetnik, kako u stvaranju, tako i u prepoznavanju izvan lokalne scene?
U stvaranju uvijek postoje izazovi. Naprimjer, ja uvijek imam želju da nešto zvuči svježe i neopterećeno, a imam osjećaj kao da ta želja upravo ubija svježinu i neopterećenost pa je uvijek potreban reset svih namjera. Izazovi bivanja izvođačem ovdje su mnogi, uglavnom financijski, zato i snimam druge. Želim biti u mogućnosti raditi nešto što je usko vezano za glazbu, ali i imati za režije. Izvan lokalne scene niti ne očekujem prepoznavanje.

Kao producent, preferiraš li raditi u određenim žanrovima, ili voliš eksperimentirati s različitim glazbenim stilovima?
Nemam određeni žanr koji najviše volim snimati i raditi, u nekima se bolje snalazim, u nekima slabije. Volim eksperimentirati s novim žanrovima i tehnikama i uvijek pokušavam koristiti nešto novo u procesu, bilo da je to tehnika snimanja ili produkcijski koncept.

Koji bi savjet dao mladim glazbenicima koji tek počinju i pokušavaju napraviti svoj put u glazbenoj industriji?
Što više druženja s drugim glazbenicima, što više sviranja. Danas i kod nas postoje dobre škole za učenje svih aspekata glazbe. Internet je, također, odlično mjesto za učenje ako se malo profiltrira sadržaj. Mislim da je društveni moment bivanja okružen drugim ljudima sličnih strasti – ključan.

Gledajući unazad na svoju glazbenu karijeru, koji trenutak ti je najposebniji i zašto?
Bend sam oformio tek nakon što sam izbacio Breeding Black Sheep. Pitao sam ljude s kojima sam uvijek dobro surađivao žele li svirati i oni su pristali. To mi je najposebnije. Uživam u sviranju sa svojim bendom, probe su mi čisti gušt i svaki put nešto naučim.

Imaš li neke specifične ciljeve za svoju karijeru u bliskoj budućnosti, ili si više fokusiran na korak po korak pristup?
Više idem korak po korak. Ciljeve imam, ali pokušavam da ne budu preglomazni. Snimanje novog albuma mi je jedan od njih.

Mogu li tvoji fanovi očekivati novu glazbu uskoro? Radiš li trenutno na nekim novim projektima, bilo kao solo umjetnik ili u suradnji s drugima?
Radimo na novom albumu, uskoro i snimamo. Ne znam hoće li izaći pod mojim imenom ili će biti bendovsko izdanje. Radim i s Mile Kekinom na njegovom novom solo albumu. Imam i jednu ideju za instrumentalni album, ali o tom – potom.

Kako se pripremaš za nastup uživo i što obožavatelji mogu očekivati od nadolazećeg nastupa u Močvari?
Imamo probe, pokušavamo malo začiniti sve. Općenito, čini mi se da smo dosta žešće i nojzerskije nastrojeni nego album, a u tom smjeru idu i nove stvari.

Više informacija o koncertu možete pronaći na sljedećem linku.

VOSH — intervju

VOSH stiže u Močvaru 18.2.! Pripremite svoje uši za dozu misterioznosti, pomiješanim s goth/industrial zvukovima, senzualnošću. U intervjuu, koji je provela naša volonterka Anita Ulovec, pročitajte kako im je trenutno na turneji, kako se pripremaju za izlazak na pozornicu i još ponešto.

Zamislite da razgovarate s osobom koja nikada nije čula za vas i vašu glazbu, a prijatelj (s dobrim glazbenim ukusom 😊) je vodi na jedan od vaših nadolazećih koncerata. Kako biste se predstavili i opisali svoj rad toj osobi?
Naš live show definitivno ima visokoenergetski industrialni vibe, s utjecajima ranog Ministryja i NIN-a – s elementima dark wavea i gotha.

Kakvo je vaše dosadašnje iskustvo na europskoj turneji? Imate li već omiljeni nastup?
Turneja je do sada bila sjajna! Grauzone je bio nevjerojatan, a jako smo uživali i u Den Haagu. To nam je zasad bio omiljeni nastup.

U jednom od vaših intervjua (link), rekli ste da stalno otkrivate novu glazbu i crpite inspiraciju iz raznih bendova. Što slušate u zadnje vrijeme?
Radimo na svom drugom albumu pa pokušavamo ostati fokusirani na to bez vanjskih utjecaja. Ali uvijek smo uzbuđeni kad čujemo nove bendove i sviramo s ljudima s kojima još nismo svirali. Zato je ova turneja tako sjajna. Imamo priliku upoznati toliko novih ljudi i doživjeti novu glazbu.

VOSH – Bleed as One (Official Music Video)

Imate li neke specifične rituale ili rutine prije izlaska na pozornicu?
Istezanje, disanje, oslobađanje od svakodnevice, prihvaćanje sadašnjeg trenutka i fokus na to da budemo prisutni.

Kakvu ulogu igra vizualna umjetnost u vašem stvaralaštvu i kako je integrirate u cijeli projekt?
Ima vrlo veliku ulogu – volimo surađivati s vizualnim umjetnicima pri stvaranju glazbenih spotova kako bismo glazbu oživjeli. Također to uzimamo u obzir i na live nastupima – svjetla, osjećaj, želimo da koncert bude sveobuhvatan.

Možete li opisati neki odabrani trenutak tijekom vaših nastupa koji se dosad posebno istaknuo?
Volimo doživjeti novu publiku svake večeri – nova energija, novi ljudi; svaka večer je nova prilika za povezivanje.

Koja su osobna iskustva ili priče utjecale na teme vašeg najnovijeg albuma?
Velik dio glazbe dolazi iz osobnih iskustava – gubitak ljubavi, pritisak, ljutnja, požuda.

Vaša glazba je energična, senzualna, mračna, elegantna i glasna – gotovo kao da su suprotnosti spojene u čaroban zvuk žudnje. Kako tu energiju prenosite na pozornici i s pozornice na publiku?
Mislim da je stvar u tome da se jednostavno oslobodimo svega u trenutku kada izađemo na pozornicu, stvarno osjetimo glazbu i budemo prisutni.

Koje su vaše ambicije u sljedećih godinu ili dvije?
Izdati novi album, snimiti neke nove spotove i svirati puno više turneja.

Što nam pripremate u Močvari?
Morat ćete doći na koncert da saznate. 😊

Više informacija o koncertu možete saznati na sljedećem linku.

Xiu Xiu — intervju

U nedjelju, 16.2., u Močvaru stižu eksperimentalni rokeri Xiu Xiu. Uoči koncerta, naša volonterka Anita razgovarala je s Jamiejem, frontmenom grupe. Odgovori na pitanja su baš kao i njihova glazba, svježi, originalni i zanimljivi. Uživajte u nastavku, ali i pridružite nam se u nedjelju!


Možete li nam reći nešto o inspiraciji iza vašeg najnovijeg albuma?
Iskreno, nisam potpuno siguran. Napisan je i snimljen vrlo brzo, a naši umovi uglavnom nisu bili aktivno uključeni. Nismo uzeli vrijeme da ga analiziramo. Pokušavali smo slušati muzu i vidjeti što će reći. Možda će nam za nekoliko godina biti jasno. Ali nije važno koja je inspiracija; važno je što netko tko ga čuje može izvući iz njega.

Kojim temama ili porukama se često vraćate u svom radu?
Neizvjesnost, bol, priroda, nadnaravni svijet, seks, politika, rod, mačke, neljubaznost, slatkoća, strah.

Možete li podijeliti neku nezaboravnu priču s jedne od vaših turneja?
Jednom je orao sletio na moju glavu i iskljucao mi mozak.

Kako izgleda vaš kreativni proces prilikom započinjanja novog projekta (pisanja pjesme ili pripreme albuma)?
Proces nikada nije toliko dosljedan, osim pokušaja da budemo otvoreni za nove mogućnosti i da ga ne vodimo svjesno dok nam se forma sama ne otkrije. Ponekad u njemu ima PUNO pokušaja i pogrešaka, a ponekad su nam odgovori poslani odmah. Međutim, postavljamo ograničenja ili parametre unutar kojih radimo. Ograničenje može biti oslobađajuće.

Xiu Xiu – Common Loon [OFFICIAL MUSIC VIDEO]

Kakvu poruku se nadate da će vaši slušatelji izvući iz vaše glazbe?
To nije naša stvar. Nadamo se da će je slušatelji učiniti svojom, da će se prepoznati predanost koju u nju pokušavamo uložiti i da će svatko u njoj pronaći nešto za sebe.

S kakvim ste izazovima kao bend suočeni u trenutnom glazbenom krajoliku?
Nije me briga. Pokušavamo napraviti najbolje moguće albume i odsvirati najbolje moguće koncerte; industrija će se mijenjati kako kod.

Kako održavate kreativnu energiju tijekom teških vremena?
To i je način na koji prebrodim teška vremena!

Zamislite da skladate pjesmu temeljenu na snu – koje elemente ili zvukove biste iskoristili kako biste prenijeli taj nadrealan osjećaj?
Prolio bih akvavit na jastuk i zapalio ga.

Kad bi vaša glazba bila predstavljena kao boja ili vizualno umjetničko djelo, kako bi to izgledalo i zašto?
Štrumpfovi. Mislim da je odgovor očit.

Kako mislite ili želite da bi vašu glazbu protumačio putnik kroz vrijeme iz prošlosti?

Kao da su je napravili Štrumpfovi.

Kad bi vaš bend mogao odraditi rezidenciju bilo gdje u svijetu na mjesec dana, gdje bi to bilo i što biste željeli istražiti kroz svoju glazbu tijekom tog vremena?
Na površini Mjeseca. Budući da tamo nema kisika, potpuna je tišina. Htjeli bismo istražiti potpunu tišinu.

Što nam pripremate u Močvari?
Dat ćemo sve od sebe i pokušati ćemo dati ljudima koji dođu naše cijelo srce.