Funk Shui dolazi u Močvaru, 24. travnja, pa smo ususret koncertu popričali s Mihailom iz benda. U nastavku slijedi intervju, uživajte u čitanju.

Razgovarala: Anita Ulovec

U jednom od vaših intervjua, spomenuli ste kako ste bili očarani spoznajom da imate talent nalijepiti osmijeh na lice svojoj publici i potaknuti ljude da plešu. Sjećate li se koji je to bio trenutak ili događaj i možete li ga podijeliti s nama?
Prvi put kad smo to osjetili bilo je vjerojatno tijekom prvih godina benda, kad su ljudi s osmijehom na licu pjevali naše tekstove ili se povezivali s pjesmama na koncertima kroz ples ili lagano klatarenje glavom. Uhvatilo nas je nespremne – nitko nije očekivao da će se netko zbilja povezati s nečim što smo stvorili ni iz čega. I dan-danas nam je to pomalo nadrealno, pogotovo u ovo digitalno doba, kad je čovječanstvo sve udaljenije fizički jedno od drugog.
Jedna od onih svijetlih uspomena je naš prvi koncert u Zagrebu, u KSET-u. Energija je bila toliko visoka da je publika doslovno formirala “vlak” koji je kružio oko kluba plešući uz našu pjesmu Ne Vreme. Osmijesi su bili toliko široki da smo morali odsvirati koncert dvaput. To je trenutak koji nikad nećemo zaboraviti.

Kojeg vašeg nastupa ili nekog trenutka s nastupa se možda nerado prisjećate i zašto?
Da, svaki put kad zajedno izađemo na stage …šala mala.
 Srećom, stvarno rijetko imamo loša iskustva na koncertima. Štoviše, ovo pitanje nas je natjeralo da razmislimo, ali ne možemo izdvojiti niti jedno konkretno. Ako se i dogodi neka situacija koja nije idealna, trudimo se preokrenuti je u nešto smiješno ili pozitivno. Malo se nasmijemo i idemo dalje.

Postoji li neka pjesma na vašim albumima, koja za vas ima određeno značenje, a za koje smatrate da ju publika doživljava drugačije od onoga kako ste vi očekivali/zamislili?
Imamo jednu pjesmu koju smo napisali usred egzistencijalne spirale, misleći da će ljudi uz nju plakati pod tušem… A ona je završila kao totalni hit. Ljudi plešu uz nju kao da je njihov svadbeni valcer. Još uvijek nismo sigurni bismo li trebali biti ponosni… ili potpuno neshvaćeni. Nećemo reći o kojoj pjesmi se radi.

Zamislite da ste na obiteljskoj večeri. Tko bi bio tata, tko buntovni sin, tko baka koja pita kada će unučad, a tko tetka koja puši za stolom (slobodno predložite druge članove obitelji)?
Puno smo razmišljali o tome… i shvatili da je obiteljska večera možda samo metafora. Jesmo li mi jelo? Stol? Ona duga tišina kad netko spomene politiku? Odgovor je – da.

Imate li neki ritual prije/tijekom nastupa kojeg se držite ili koji vam nešto posebno znači?
Napravimo krug, svatko kaže nešto “inspirativno”, gledamo se 10 sekundi u oči i svi se pravimo da je to duboko… ali ne zaista. Zapravo, samo se skupimo u huddle kao da ulazimo na košarkaški teren, dignemo energiju, uzviknemo: “AKADEMIJA BASKET“  – i skok na stage.

Postoji li neki grad, dvorana, festival, mjesto, otok… na kojemu biste voljeli nastupiti u budućnosti?
Voljeli bismo svirati na plutajućoj pozornici na nekom hrvatskom otoku… ili možda na planini u Japanu. Ali realno – bilo gdje gdje su ljudi dobri, zvuk je dobar, ima fine hrane i negdje u publici stoji jedan zbunjeni stariji gospodin koji do kraja koncerta i zapleše.

Često čitamo kako je “glazba univerzalni jezik”. Slušajući vas, imam dojam da ste vi stvorili jedan novi jezik koji je skroz cool i koji će ljudi sigurno poželjeti slušati opet, a ne samo jednom (npr. dok pišu intervju). Kako nastaju vaše stvari, okupite se negdje i krenete improvizirati ili netko sjedne pa napiše riječi i onda tražite melodiju? Možda nešto sasvim treće?
Hvala na lijepim riječima, to nam stvarno puno znači. Vjerujemo da je glazba univerzalni jezik – bez obzira na jezik. Iako se ponekad vidi da su ljudi zbunjeni slušajući Lukine tekstove, istovremeno se vidi da osjećaju što on želi prenijeti.
Što se tiče stvaranja pjesama – nemamo neku genijalnu formulu. Svaka nastaje drugačije. Ponekad dobijemo ideju na probi, ponekad netko donese koncept ili čak cijelu pjesmu, pa zajedno radimo na njoj. Obično se zalijepimo za neku ideju mjesecima, onda je pustimo da “odleži”, pa joj se vratimo kad nas ponovno počne uzbuđivati. Čista stvar trenutka.

Postoji li nešto u ovom trenutku što biste htjeli podijeliti s javnošću – neka najava, poruka, preporuka, jeste li umorni, gladni?
Da – ako čitaš ovo, idi popij vode. Hidratacija je važna. Nazovi mamu, sestru ili brata. I dođi nas poslušaj uživo na ovoj balkanskoj turneji:



22.4. Podgorica

23.4. Split
24.4. Zagreb
25.4. Tuzla
26.4. Požarevac
27.4. Mitrovica.

Što slušate ovih dana? Imate li neku preporuku za band za koji se možda ne čuje često, a vi smatrate da ima potencijala?
Postoji toliko dobre muzike koju premalo ljudi sluša – posebno na Balkanu. Teško je izdvojiti samo jednu stvar, pa evo nekoliko izvođača koje bi svakako trebalo poslušati jer su stvarno fantastični: Zanadu, Nemanja, Mia Perevska, Zhiva, Koikoi, Idem, Lufthansa, Matej Foltz, Esma Numanović, Young Dadi, Porto Morto, Aracataca, Helem Nejse, Svemirko…
Ima ih još mnogo – i stalno dolaze novi. Zato istražuj.

Što nam spremate za Močvaru?


Dolazimo s torbom punom pjesama koje obožavamo svirati uživo – i jedva čekamo ponovni susret s našim dragim ljudima u Zagrebu. Vidimo se 24.4. – zapiši datum!

Drage Močvarice i Močvarci, ovaj bend je nešto što se ne propušta, čista navlakuša za uši, nešto što želite slušati dok se spremate za van da vas malo nabrije pa onda još i dok ste vani, u autu na putu doma… you get the image. Vidimo se!