Legenda japanskog punk-rocka, čiji je fan bio i Kurt Cobain – Shonen Knife, 12.5. stiže u Močvaru. Razgovarali smo s Naoko Yamano, a u razgovoru smo se dotaknuli svega važnoga: kako nastaju himne o keksima, zašto punk mora biti sretan i zašto su najmanji klubovi često najbolji.
Vrlo elegantno se prebacujete s japanskog na engleski — kad vam sine ideja za pjesmu, kako znate na kojem jeziku ćete je zapisati?
Nastojim pisati tekstove na engleskom jer je to, za mene, jezik rock glazbe. Engleski nekako prirodno odgovara mojim melodijama, iako mi nije materinji jezik i imam ograničen vokabular. Ako najprije napišem tekst na japanskom, kasnije mi ga je teško prevesti. Zato najčešće odmah pišem na engleskom. Ali, ponekad, iako rijetko, napišem tekst na japanskom pa ga onda prevedem.
Ima li skrivenih šala ili igara riječi u vašim japanskim tekstovima koje bi fanovi koji ne govore japanski mogli propustiti?
Hm… mislim da nema puno skrivenih šala ili igre riječi u japanskim tekstovima. Ne sjećam se baš. Ali, zato ponekad u engleskim pjesmama ubacim takve sitnice — kao, recimo, igru riječi s “Cookie” i “Kookie”.
Koje je najneobičnije mjesto na kojem ste svirali i kako ste ga pretvorili u Shonen Knife doživljaj?
Rekla bih da je to bilo u K3 MUSIKKNEIPE, u Hamelnu u Njemačkoj!
(Pisala sam o tome i na blogu)
Mjesto je stvarno bilo posebno — službeni kapacitet je bio 80 ljudi, na koncert je došlo 30-ak, možda i manje. Pozornica je bila sićušna, ali bilo nam je genijalno. Svirali smo ondje 2019. godine i bilo je jako zabavno.
Primili ste pohvale mnogih glazbenika — između ostalih i one velikoga Kurta Cobaina — ali postoji li neko pismo obožavatelja ili mali trenutak nakon kojeg ste rekli/pomislili: “da, ovo je razlog zašto stvaramo glazbu”?
Bez obzira na pisma, uvijek razmišljam kako kroz našu glazbu ljudima donijeti sreću. Najvrednije mi je kada na koncertu dobijemo dobru energiju i reakciju publike.
Kad biste si mogli poslati poruku u 1980-te, još dok ste bili dio Osaka underground scene, što biste si poručili?
Više vježbaj!
Imate li neki ritual prije ili poslije nastupa kojeg se uvijek držite?
Nemamo ništa posebno, ali prije nastupa ne pijemo alkohol.
Japanska glazbena scena ranih ’80-ih bila je dosta drugačija za europske pojmove — tko su vam bili najveći uzori iz inozemstva i kako ste ih otkrili?
Najviše sam slušala britansku i američku rock glazbu. Japansku glazbu nisam baš pratila. Strane smo albume kupovali u trgovinama ploča, a mogli smo ih čuti i na radiju. Prvo sam slušala Beatlese, a kasnije, krajem ’70-ih, otkrila bendove poput Buzzcocksa, Ramonesa i The Jama.
Pratite li danas neke mlade bendove? Imate li neke preporuke za slušanje?
Zapravo stalno otkrivam bendove iz ’60-ih i ’70-ih za koje ranije nisam znala tako da su za mene oni “novi mladi bendovi”. Nedavno sam tako otkrila Asia, Wishbone Ash, Brick i The Isley Brothers.
Što vas i nakon više od 40 godina još uvijek motivira da stvarate novu glazbu? Koji je vaš “drive”?
Melodije mogu brzo osmisliti, ali pisanje tekstova mi ide teže. Najteže mi je odabrati temu. Ne želim pjevati o društvenim problemima, a niti o politici — želim pjevati o sretnim stvarima. Ne volim kroz glazbu nametati svoje mišljenje. Mislim da glazba treba ostati glazba. Ako naši nastupi i pjesme usreće ljude, i ja sam sretna. Time se vodim kad pišem.
Shonen Knife je kroz godine imao mnogo različitih postava — kako biste opisali istinski duh jednog člana Shonen Knifea?
Zabavan!
Anita Ulovec
