Author Archives: Nikola

Chui u Močvaru 5.2.2026. stiže s glazbom koja se stalno razvija i živi na pozornici. Uoči nadolazećeg koncerta, razgovarali smo s Tonijem Starešinićem o sceni, festivalima i zašto jazz najbolje komunicira uživo.

Ljubazno vas molim da nam se, za početak, predstavite.

Bok. Ja sam Toni, lider sastava Chui, klavijaturist i kompozitor, jedini u bendu od prvog dana. Samostalan sam umjetnik. Sa suprugom Željkom Veverec vodim bend Mangroove, pratim nju u Je Veux, pratim i Josipu Lisac. Surađujem i s drugim glazbenicima na raznim projektima, od kojih je aktualan Zmaj Orko Star sa Zoranom Majstorovićem i Borkom Rupenom.
Maestro Vojkan Jocić je naš glazbeno najobrazovaniji član. On je akademski  glazbenik, saksofonist sastava Chui i mnogih drugih jazz sastava. Član je i Jazz orkestra HRT-a, Mimike orkestra, a siguran da na svom popisu ima još pokoji orkestar. Vojkan je čovjek koji je praktički svaki dan sa saksofonom negdje na zadatku.
Konrad Lovrečić je naš stup oslonac, basista koji drži sve na okupu od albuma Iz kapetanovog dnevnika. Kroz razne bendove sviramo i družimo se već možda i petnaest godina. Konrad svira već jako dugo i u Elementalu, Kriesu, a trenutno mu je najfriškija roba Dark Tree Bark.
Ivan Levačić je naš tornado na bubnjevima, a svira bubnjeve i u sastavima ABOP, Kries, Živa voda, prati Natali Dizdar, Đutka. Trenutno je posebno vruć oko svog solo projekta Eleven. I Ivan je samostalni umjetnik.

S obzirom na to da je jazz scena u Hrvatskoj relativno mala, kako je Chui „probio led“ da postane prepoznatljivo ime i izvan nje?

Pa ne mogu se složiti da imamo malu scenu, svake godine se objavi i do petnaestak albuma, imamo i povelik broj jazz festivala. Ono što nam nedostaje su klupska jazz infrastruktura, jazz kritika i jazz publika. Jazz je uglavnom prepušten entuzijazmu ljudi koji su zaljubljeni u njega i ne mogu zamisliti svoj život da ne rade to što rade.
Ne znam koliko smo mi uspjeli postati prepoznatljivo ime izvan Hrvatske. Puno češće smo nastupali po Europi prije pandemije, a zadnjih par godina nas je nešto krenulo u Srbiji.

Utječu li nastupi na velikim festivalima i međunarodnim eventima (npr. Eurosonic, Kaunas Biennial, Ment) na vaše profesionalne planove i glazbeni smjer i kako?

Mogu reći da su ti festivali prekrasna iskustva. Na Eurosonicu smo nastupili prije mojih miljenika, fantastičnih jazz Islanđana ADHD, pa smo se upoznali i lijepo podružili. U Kaunasu smo proveli prekrasnih tjedan dana stvarali glazbu za predstavu koju smo onda kasnije ponovili i u Berlinu i kod nas u Šibeniku. Na MENTU smo zaradili nastup u Francuskoj u Lilleu tako da je svaki put bilo nešto lijepo.

Koje glazbene medije pratite i zašto?

Domaću glazbu pratim preko portala, društvenih mreža, YouTubea i dnevne štampe. I dalje volim sjesti negdje na kavu ujutro i listati dnevne novine. Od digitalnih servisa koristim YouTube i Bandcamp. Kad ih koristim, to je u slučajevima kada nemam druge opcije. Primjerice, kad sam u tramvaju ili autobusu zgodno mi je otkrivati glazbu preko Bandcampa. Stranu glazbu najčešće pratim preko portala allmusic.com

Na kojem glazbenom festivalu izvan Hrvatske biste voljeli nastupiti? (možda čitaju ovaj blog, nikada se ne zna)

Umbria Jazz festival apsolutno. Obožavam Italiju i često gledam lineupove na tom festivalu i plačem kako opet ne mogu otići jer mi se preklapa s nekim od mojih koncerata.

Prema vašem iskustvu, koja dobna skupina prevladava na vašim koncertima? Možete li uopće procijeniti i što mislite zašto je tako?

Chui slušaju ljudi od 30 pa na dalje. Slušaju nas ljudi koji vole dobru glazbu, bio to rock, elektronika, jazz, funk ili neka eksperimentala. S vremenom smo postali sinonim za dobru glazbu širokog spektra koja ne miruje već se sa svakim albumom razvija dalje. Zahvaljujući tome, interes publike ne opada već lagano raste, malo se i mijenja i miješa kroz vrijeme kako mi miješamo glazbene žanrove.

Što mislite, kako je najbolje doći do mladih naraštaja i otvoriti im afinitete za, primjerice, jazz?

Jazz najbolje komunicira uživo, na koncertima. Vjerujem da jazz treba onako gerilski stavljati u facu ljudima, nikako ga skrivati ili organizirati samo za određen mali broj kužera. Jazz je energija života i to većina ljudi osjeti i kad ga prvi put čuju u živo.

Mlade također treba staviti u doticaj s jazzom čim prije. Primjerice, na svom otoku Istu ljeti organiziram mali jazz festival Jazzist. Puno djece i mladih pa i starih je prvi put tako poslušalo jazz koncert i mislim da se svima svidjelo. Mladi, pogotovo djeca, su otvoreni za sve i sve upijaju kao spužve. Ako neko od te djece ima afinitet prema glazbi možda baš ti koncerti budu okidač koji će ga kasnije usmjeriti.

Imate li neko iskustvo s vašeg nastupa kojeg se uvijek vrlo (ne)rado sjetite i zašto?

A hm hm ima puno i neugodnih i preugodnih iskustava, teško mi je izdvojiti neko. Uvijek se s osmijehom sjetim pada s pozornice na jednom Adventu u Zagrebu haha. Netko je to snimio mobitelom i poslao mi snimku. Izgleda kao da gledaš neki crtani film Tom i Jerry ili Šiljo i sportovi.

Koji je zadnji koncert na kojemu ste vi bili i na kojemu vas je oduševila organizacija? 

Zadnji koncert Chuia u Splitu u proširenoj postavi u dvorani Ive Tijardovića je bio baš prava poslastica. Ekipa dolje radi fantastične stvari i puno je učinila za kulturnu ponudu Splita. Prije toga smo bili u Novom Sadu. U Bulevar Booksi smo kao kvartet odsvirali naš vjerojatno najbolji koncert ikada. Ekipa je tamo predivna, osjećamo se svaki put kao doma i onda je sve lakše.

Sjećate li se vašeg prvog susreta s Močvarom (izlazak, nastup, poster, dejt…)? Opišite nam kako je to izgledalo?

Da sjećam se. Ne mogu se sjetiti imena benda, znam da je pjevao Mario Kovač, a za jako nisko postavljenim klavijaturama je onako pogrbljeno sjedio div Hrvoje Nikšić. Hrvoja ću upoznati nekoliko godina kasnije i kod njega snimiti puno albuma, uključujući i prva tri Chuia.

Razgovarala: Anita Ulovec (Volontiram u Močvari)

Iz srca skopske scene, kroz sobe i kolektive, dolazi Vagina Corporation — bend koji DIY energiju pretvara u čistu katarzu. Njihov zvuk spaja krautrock, psych i lokalne korijene, a na pozornici pretvara publiku u zajednicu oslobođenih tijela. Uoči koncerata u Močvari 6.11. i Beogradu (Karmakoma) 5.11., pričali smo o sceni, jeziku i onome što ih stvarno pokreće.

Budite ljubazni i predstavite nam jedan drugoga! (ideja je da svaki član predstavi nekog drugog člana, s nekim vašim internim pošalicama ili informacijama)
Borjan: Luka (vokal, gitara): Veliki maestro, ne prestaje komponirati ni u jednom trenutku, osobito kad želimo malo tišine između pjesama na probama.
Luka: Dario (bubnjevi): Dario je skriveni dijamant, našao sam ga u jednom skopskom skvotu kako fenomenalno improvizira, a nakon toga sam odlučio da moramo zajedno svirati.
Dario: Filip (gitara): Njegova gitara uvijek ima previše visokih frekvencija i na svakoj tonskoj probi nas tonac traži da ih stišamo.
Filip: Borjan (bass): pikleto (nije typo, samo specifičan nadimak, hahaha)

Odakle je došla ideja za ime benda? Želite li njime nešto poručiti?
Luka: Ne znam, u posljednje vrijeme mislim da ga i ne volim baš previše. Prvo je počelo kao neka ideja autosabotaže — odaberi loše ime i ako nakon toga uspiješ, znaš da si stvarno uspio. Ne znam osjećam li se i dalje tako, hahaha.
Borjan: Često mislim da je ideja samo najgluplje i sramotno ime za bend.
Filip: Ja mislim da je to bio izazov za Luku.

Na nekoliko mjesta opisujete svoj stil kao KRAP (kraut-rock/americana/psych) i spominjete i globalne utjecaje (Neu!, Can) i lokalne (novi val u regiji). Koji lokalni makedonski utjecaji ili pjesme oblikuju vaš zvuk i na koji način?
Luka: Arhangel je ime koje ne zna puno ljudi izvan Makedonije, ali ako pitate bilo koga tko se trenutno u Makedoniji bavi glazbom koji im je omiljeni bend i utjecaj, svatko bi naveo Arhangela u top 3. To i sam mogu potvrditi. Svakako moram navesti i svoje kolege iz Lufthanse i Korporacije koji me inspiriraju svaki put kad zajedno sviramo, bilo kroz jamanje ili komponiranje novih pjesama. Scena u Skopju se drži zajedno i ima puno fenomenalnih bendova svih uzrasta. Neki od trenutačno najuzbudljivijih su mi Korla, Golemata Voda, Stoj, Posle! i mnogi drugi koji su dio ili nisu dio etiketa “Mrtov Konj” ili “Gola Planina kolektiv”. Ako Skopje nešto ima, to je glazba.

Smatrate li da bi nešto trebalo napraviti/promijeniti u ovom našem današnjem Balkan-svijetu, što se tiče glazbene scene?
Borjan: Ima puno toga, oduvijek je ideja da scenu učinimo boljom i solidarnijom no što je bila prije. Osobno mi je važno da bendovi pjevaju na materinjem jeziku. Kad imaju predobru glazbu, ali pjevaju na engleskom to mi ostavi malo gorak okus. Ne da smatram da to nije dobro, ali se toj glazbi oduzima ono što bi bila kada bi bila ispjevana na materinjem, najiskrenijem jeziku. Kad se pjeva na engleskom, nosi se maska koja dozvoljava distancu od glazbe, a kad pjevaš na svome, tada jednostavno ne možeš ne biti iskren. Ionako ima previše bendova koji pjevaju na engleskom.

Kako se povezujete s fanovima, osim na koncertima? Primjerice, jedan bend iz susjedne države je svoje fanove pozvao na piknik. Jeste li vi kada pristupili takvim neobičnim, ali kreativnim metodama ili možda razmišljali o njima?
Filip: Ja nakon svirke dajem publici svoje haljine.
Luka: Pa iskreno, mislim da bismo u tom aspektu mogli biti bolji. Kad se malo napijem želim se družiti, pozovem ljude koji su bili na koncertu na afterparty, ali većinu vremena je samo cringe i pomalo patetično. S druge strane, upoznaš puno kul ljudi i to je dobar equalizer.

Vaš album ‘Време е!’ snimljen je u garaži u Skoplju. Zašto ste za mjesto snimanja albuma odabrali ovakav prostor i zašto baš tu garažu?
Luka : Време е nije bio snimljen u garaži, već u mojoj sobi, koja vrlo često možda i liči na garažu. Nisam baš najbolji u pravilima za čistu sobu Jordana Petersona. Možda zato album i zvuči tako. Malo janky, malo DIY i malo shit. Ali hej, demo snimke imaju svoju dušu i ta duša DIY glazbe mi se jako sviđa i može biti jako dobra.

Na albumu ‘Дали ова е живо?’ osjeća se snažna energija vaših nastupa. Što biste voljeli da vaš slušatelji ponesu kući s vaših koncerata? Merch, naravno. Možda i neku emociju, umor, hype, motivaciju…?
Borjan: Meni je najbitnije da se ljudi osjete oslobođenije i ugodnije u svojim tijelima, kao što sam se ja osjetio kad sam počeo svirati pjesme nakon što me Luka pozvao u bend.

Luka: Ja volim kad ljudi dožive nekakav katarzični osjećaj i volio bih da se to desi i u Zagrebu. Da se ljudi prepuste muzici, plešu i ne razmišljaju previše je li nešto dobro ili ne. Ako ljudi o tome ne razmišljaju, onda plešu i dobro se provode. To volim. Kad ljudi plešu, tada sam i ja sretan.

Koji vam je koncert ili mjesto nastupanja ostao u nekom sjećanju i zašto?
Borjan: Jedna od mojih omiljenih svirki definitivno je bila u Zadru. Imali smo i posjećenije svirke, ali tamo je svatko u publici bio maksimalno hyped, energija je bila nevjerojatna. Nakon svirke smo trebali spavati u Nigdjezemskoj, ali oni koji su tamo bili znaju da tamo nemaju baš idealne uvjete (nema vode, ali shout-out ekipi iz Nigdjezemske, najbolji su i napravili su nam najukusniju domaću pizzu). Na kraju koncerta Luka je pomalo stidljivo pitao na mikrofon publiku možemo li kod nekoga prespavati. Ponudilo se nekoliko ljudi i na kraju smo spavali kod Makedonke koja je znala Luku i bila na Erasmusu u Zadru, a baš taj dan joj je prijateljica dala svoju booking sobu na korištenje. Tako da smo od DIY uvjeta na kraju dobili najbolji tretman.
Luka: Meni Ljubljana svaki put ima prelijepe ljude i prelijepu energiju. Možda jer tamo imamo puno prijatelja i oni tamošnji ambijent čine opuštenijim, donoseći rakiju i dajući je na sve strane. I tamo ljudi najviše plešu. Mislim da mi se zato najviše sviđa.
Filip: Kragujevac…tko zna…zna…

Znate li možda za neki bend u nastajanju, možda kolege koji još nisu oformili bend ili neke tinejdžere koje ste čuli kako sviraju u lokalnom kafiću, a da su vam “zapeli za uho”?
Borjan: Trenutačno u Skopju ima puno odličnih bendova, poput Golemata voda, Mallard i Korka. Stvarno sam ponosan kad vidim kako se ti mladi bendovi razvijaju. Golemata voda su i mene konkretno inspirirali da se ne bojim svoje emo strane u jednoj novoj pjesmi koju trenutačno pišem za Vaginu.
Luka: Slažem se s Borjanom, trenutačno u Makedoniji postoji vrlo inspirativna mlađa scena. Iz Hrvatske mi se jako sviđa Klaustrofonija, iz Slovenije su mi fenomenalni Mal premalo, a iz Srbije Klotljudi i Ubili su batlera.

Gdje biste voljeli nastupati nekada u budućnosti? Možda neki festival, prostor ili koncertna dvorana, klub?
Borjan: Bilo bi kul da sviramo u nekom dvorcu ili konačno na Samitu nesvrstanih. To izgleda kao najkul mjesto za svirku, sa svim skejterima.
Luka: Možda u nekom zatvoru ili ludnici. Kao što su radili Cramps ili Iggy Pop. To bi bio lijep način da poginemo.
Filip: U nekoj korporaciji ili frizerskom salonu “Vagina”.

Što nam spremate za Močvaru?
Borjan: Spremamo dobru žurku, kao i par pjesama na kojima trenutačno radimo, koje ćemo po prvi put odsvirati upravo u Močvari i dan prije u beogradskoj Karmakomi. Free spirit day. Total fucking party maaaaaan.

Razgovarala: Anita Ulovec (Volontiram u Močvari)
S Makedonskog prevela: Laura Tandarić

Uoči njenog koncerta povodom promocija albuma “Fauna” koji je snimila s Roko Margetom, s Dunjom je razgovarao voditelj projekta Vrelo zvuka — Emir Fulurija

Ovo je uzbudljivo razdoblje za Vas. Počelo je krajem prošle godine objavljivanjem albuma Dunija, nastavilo se dodjelom nagrade Rock&Off te velikim koncertom u Lisinskom s brojnim gostima. Kako ste u sve to uspjeli ugurati i snimanje albuma “Fauna”?
Doista je vrlo burna godina iza mene. Faunu smo snimali krajem prošle godine, a dovršavali početkom ove, ali smo malo čekali s objavljivanjem albuma jer je bilo previše događanja. Tek sada pripremamo promotivni koncert.

Album ste snimili sa sada već dugogodišnjim suradnikom, multiinstrumentalistom Rokom Margetom. Ta suradnja je izuzetno plodonosna, a moj je dojam kako ste sada baš apsolutno ‘kliknuli’. Možete li opisati kako izgleda vaš zajednički kreativni proces stvaranja pjesama?
Zapravo smo “kliknuli” već kod rada na prvom albumu. “Dokaz” je bio odmah vidljiv jer se album “Svilarica svilu prede” našao na cijenjenoj “Transglobal world music chart”.
Prva faza našeg rada je zajedničko preslušavanje i komentiranje pjesama koje sam izdvojila u uži izbor za album. Objašnjavam šta za mene neka pjesma znači i kakve ona emocije izaziva kod mene. Zatim prepuštam Roku da sam odabere pjesme koje mu se najviše sviđaju od tih ponuđenih. Slijede zajedničke probe gdje odaberemo instrumente za pojedine pjesme, ali to se mijenja dok ne dođemo do konačnog odabira.
Od samog početka me fascinirao velik broj instrumenata na kojima Roko svira, a taj broj se još znatno povećao tijekom  godina naše suradnje. Najviše nas je uvijek zanimalo kako uz određenu pjesmu neki instrument djeluje u smislu emocija i ugođaja. Osnovno je pravilo da trebamo osjetiti paše li instrument uz pjesmu ili ne. Kod Faune smo baš išli na to da ugođaj bude bajkovit. U tome nam je jako pomogao Sven Pavlović u čijem smo studiju snimali Faunu, a koji je skupa s Rokom producirao ovaj album.
Možda da spomenem i to da nemamo uzore niti bilo kakva fiksna pravila kako obrađujemo pjesme. Najvažniji su naši osjećaji, naš odnos prema pjesmama, a forma nije najvažnija, ona ne  određuje, nego je podređena našem odabiru.

Koncept albuma su pjesme o životinjama, odnosno pjesme koje kao temu imaju životinje, ali se kroz njih personificiraju ljudski odnosi. Kako ste došli na ideju da snimite taj album? Je li bilo teško pronaći dovoljno pjesama za njega ili ih je bilo toliko da su neke ostale i van albuma?
Imam dosta pjesama na “listi čekanja” – to su pjesme koje u knjigama (zbirkama tradicijskih pjesama) obilježim ljepljivim listićima kao jako zanimljive, ili glazbeno ili tekstualno. Davno sam već uočila neke pjesme o životinjama koje su me posebno dirnule. Snimila sam više albuma koji ili imaju neku “priču”, ili sadrže pjesme iste tematike. Po običaju sam se savjetovala s Rokom šta bi njemu bilo inspirativno i na kraju smo se odlučili za Faunu (neke druge teme su ostale na čekanju).

Fauna, ali i flora se koriste u tradicijskoj glazbi kao svojevrsni simboli jer se kroz njih govori o nekim odnosima i situacijama o kojima se možda nije otvoreno pričalo. Koliko je zanimljivo otkrivati takve pjesme te istraživati značenje pojedinih simbola?
To je najzanimljivija karakteristika tradicijskih stihova – mogu se tumačiti na jako puno najrazličitijih načina. Svatko si može zamisliti svoju inačicu “priče” ili emocija. Od sasvim bukvalnog tumačenja, pa do bezbroj nijansi prenesenih značenja. Dobre tradicijske pjesme su poput opširnih romana, samo su puno kraće pa se mogu pjevati ili odsvirati.

Fauna” je objavljena i na ploči u izdanju Geenger Records. Koliko Vam je važno da je album objavljen i na to mediju?
Danas je neizvjesno u kojem će se pravcu razvijati sve to oko glazbe. Budućnost za glazbenike potpuno je neizvjesna. Ima puno različitih teorija, ali je činjenica da glazbom više ne upravljaju muzičari, niti ljudi kojima je glazba ljubav, već samo biznis.
Mi koji smo živjeli u doba materijalizirane glazbe, bez obzira u kojem formatu, volimo da je ona konkretnija od digitalnih verzija. Ako posjedujete CD ili vinil, glazbu koju ste kupili možete slušati bilo kada; ona ostaje u vašem posjedu. Slično je i s knjigama. Praktično je imati Kindle gdje stane enorman broj knjiga, ali to ne znači da ih posjedujete. S digitalnim servisima nikad nije ništa sigurno, vaše omiljeno štivo ili glazba mogu biti ugašeni i nestati u bilo kojem trenutku.
Kad nam je Matija Rubinić poslao svoj dizajn za Faunu, odmah smo Roko i ja poželjeli da album bude na objavljen na vinilu. Želja nam se ispunila.

Što pripremate za promociju koncerta?
U prvom dijelu koncerta odsvirat ćemo pjesme s albuma uz neke dodatne stare žičane instrumente. Naime, s nama će svirati i Kruno Carić, pravi majstor za staru glazbu.Njegovi instrumenti će dodatno pridonijeti bajkovitosti pjesama. Naravno, odsvirat ćemo i neke naše “hitove” 🙂 s prva dva albuma.

Emir Fulurija