Pitanja postavljali: Laura Tandarić i Jakov Ramničer

Na pitanja odgovarao: Vuk Stevanović

Uoči koncerta 22.9.2024 , porazgovarali smo s bendom Ljubičice!

Za početak nam se možete ukratko predstaviti, tko su Ljubičice i kako su nastale?
Ljubičice su Petar i Vuk Stevanović, odnosno moj brat Petar i ja. Tokom godina prošli smo kroz različite inkarnacije benda, a trenutno nastupamo i stvaramo u društvu jedne izuzetne, mlade pijanistkinje Olge Petrović. Ukoliko naiđete na Ljubičice ovih dana, ovakav trio je ono što ćete videti. Bavimo se muzikom po ceo dan, i čini mi se da muziku doživljavamo prilično vanžanrovski. Veliki smo zaluđenici za analogni zvuk i stare instrumente.
Interesantan presek naših uzora, kao i toka naše muzičke svesti, Petar je posložio u svom muzičkom podkastu Baždarenje ventila sigurnosti za koji mislim da se i dalje može čuti na Mixcloud kanalu Krokodil studija.

Ovo ljeto veoma aktivno promovirate svoj zadnji album “Dok čekamo pad”, a mi smo vas uspjeli uhvatiti uživo na TAM TAM festivalu. Za istoimenu pjesmu dobili ste i nagradu “Milan Mladenović”. Kako ste zadovoljni prijemom albuma među slušateljima i publikom?
Jako smo zadovoljni. Album je veoma lepo primljen kod publike, a izuzetno dobro je prošao i kod kritike. Osim nagrade Zadužbine Milana Mladenovića, album je dobio nagradu Runde za najbolji album 2023. i još nekoliko priznanja za album godine, što je svakako premašilo sva naša očekivanja. Album je dobio i vinilno izdanje u saradnji sa Menart-om, što je takođe jedna super stvar. Srećan sam što vidim da album i pesme pojedinačno žive dalje svoj život, jer osećam da je za nas došlo vreme da se okrenemo novom materijalu.

Kako teče vaš proces pravljenja pjesama i odakle crpite inspiraciju?
Voleo bih i ja da znam. Čini mi se da najuspešnije pesme izlaze iz podsvesti, ili iz nekih dubokih utisaka koji se, kada se slegnu, mogu pretočiti u neku muzičku misao koja nije sasvim generična. Govorim pre svega o muzici, jer to je ono što je nama interesantno. Nikada se nismo bavili ozbiljnije poezijom i mislim da smo u tom pogledu totalni amateri. Nekada neki tekst sedne bolje, ali to je sve prilično nekontrolisano.

U Pančevu imate svoj vlastiti studio pod imenom Krokodil. Odakle vam ideja i motivacija za njegovo osnivanje i kakav je njegov princip rada?
Počeli smo da formiramo svoj studio još dok smo bili jedan od bendova koji je rentao prostor u beogradskom Bigzu. Krokodil je iniciajlno zamišljen kao naš radni atelje, ali sticaj okolnosti je doveo do toga da dođemo do prostora u Pančevu u kom smo i danas, a onda da se udružimo sa Bobom Orlićem koji je svojevremeno vodio studio Akademija i koji nam je dao ogromnu podršku i opremu da započnemo studio. Milan Bjelica i ja smo bili inicijatori Krokodila u obliku u kom danas postoji, a vrlo brzo se i Petar angažovao i preuzeo veliki deo posla na sebe. Danas je Krokodil aktivan kao studio za proizvodnju mastera, ali i kao mala, vrlo fokusirana izdavačka kuća, koja osim albuma Ljubičica može da se pohvali da na svom katalogu ima neke jako lepe albume klasične muzike i okuplja jedan predivan kolektiv izuzetnih muzičara.

U okviru Krokodila djeluje i sad već popularan producent Milan Bjelica. Kako teče suradnja između Ljubičica i njega?
Milan i ja imamo veoma blizak prijateljski odnos, prijatelji smo sa studija, i na tom odnosu se pre svega zasniva i naša saradnja. Nas dvojica smo i pokrenuli Krokodil studio. Imali smo tu sreću da nam se putevi i senzibiliteti dobro uklope do starta, a rezultat je zajednički rast, dugogodišnja saradnja i neverovatna količina stvari koje smo naučili jedni od drugih. Milan je radio sa Ljubičicama od prvih demo snimaka iz podruma, pa sve do poslednjeg albuma, pa je teško i zamisliti Ljubičice kakve danas postoje bez njega. Ali bez obzira na to, smatram da je on jedan od najkvalitetnijih producenata na ovim prostorima.

Koju pjesmu Ljubičica biste izdvojili kao svoju najdražu i zašto?
Neka to bude pesma Jovan Bulj. To je pesma o jednom policajcu koji je plesao dok je regulisao saobraćaj na ulicama Beograda, a mi smo je svirali na našem prvom nastupu na kom smo izvodili autorsku muziku i osvojili nagradu. Podseća me na jedan divan period života i mladosti u muzičkoj školi, druženja po orkestrima i uopšte neke vrlo bezbržine srednjoškolske dane. Ta pesma je ušla na naš prvi album, koji će ove godine proslaviti desetogodišnjicu od izlaska, jednim prikladnim limitiranim izdanjem na vinilu. Jako se radujem zbog toga.

Da možete odabrati bilo koju lokaciju za koncert Ljubičica, gdje bi to bilo i zašto?
Ima zaista bezbroj prelepih mesta, mada moram priznati da je su iz mog iskutva puno važniji ljudi nego sama lokacija. Verovatno neko mesto koje pomaže opštu atmosferu fokusiranosti na muziku. Trenutno smo u fazi u kojoj bismo želeli da malo izmenimo svoj imidž pa da ljudima nije toliko neobično kada pravimo koncert u nekoj intimnijoj sali sa sedenjem. Volim lepe, akustične sale koje sviraju zajedno sa bendom, pa ako ću sad da ispucam svoj jedan izbor, nek ne bude Carnegie Hall, nego nešto evropskije, na primer Elbphilharmonie u Hamburgu.

Podijelite s nama neku anegdotu iz benda ili dogodovštinu za pamćenje!
Jaoj toga ima previše. Kada provodite puno vremena na putu, onda se anegdote ređaju hteo ne hteo. Jedno vreme smo pravili mali video serijal Ljubičice Tour: Tips and Tricks (što je bila i brzalica koju je trebalo izgovoriti), i jedna od ideja je bila da se tu skupljaju baš takve stvari, ali onda smo nekako ukapirali da zapravo ne želimo da budemo reality zvezde i batalili smo ta intenzivna snimanja. Bila je jedna zanimljiva epizoda u kojoj smo u negde na istoku Rumunije, skoro kod Moldavije, kupili veliki MCI mikser, na kom je Enya snimila Orinoco flow, onda ga švercovali u Srbiju i kranom ga podizali kroz terasu u naš studio. Svega je bilo.

Što slušate u slobodno vrijeme? Imate li kakvih preporuka?
Mnogo, mnogo muzike slušamo. Puštali smo mnogo preporuka i razne muzike u našim podkastima Čista pakost i Baždarenje ventila sigurnosti, pa ako je neko zainteresovan, to može svašta da nađe. Evo novi Pat Metheny mi se uvukao pod kožu i ne mogu da prestanem da ga slušam.

Što nam pripremate za Močvaru?
Jako smo želeli da dođemo u Zagreb i da izvedemo intiman, sedeći koncert. Donosimo ceo aktuelni album uz još po neki dodatak iz starog materijala, u dosta otvorenoj formi, sa mnogo improvizacije, kao što Ljubičice jedino i znaju. Hvala Močvari na gostoprimstvu i prilici da ostvarimo ovu posebnu želju na pravi način.

Vrelo zvuka, program kluba Močvara kojem je fokus na promociji world music/etno glazbe, proteklih je godina u Zagreb doveo glazbenike iz više od 30 država diljem svijeta, ali među njima nije bilo previše umjetnika iz Latinske Amerike. No, i to će se sada promijeniti jer u nedjelju, 30. lipnja u Močvaru dolazi jedna grupa iz Meksika. I to kakva!

Sonido Gallo Negro postoje oko 15 godina, a u tom su se razdoblju profilirali kao jedna od najvećih meksičkih glazbenih atrakcija. Svoj glazbeni stil baziraju na cumbiji, tradicijskim ritmovima iz Južne Amerike, prije svega Kolumbije i Perua, ali njihova muzika je itekako moderna. Cumbiju spajaju s psihodeličnim rockom u raznim drugim modernim glazbenim pravcima pa nije čudno da se njihov stil naziva ‘psihodelična cosmic cumbia’.

Uoči zagrebačkog koncerta razgovarali smo s članovima grupe, a kako oni uvijek djeluju kao kolektiv nisu željeli istaknuti jednog ili više osoba koje su odgovarale na pitanja.

Stoga ovaj intervju čitajte kao svojevrsni proglas cijelog Sonido Gallo Negro kolektiva koji nam je za početak objasnio kako su se uopće počeli baviti cumbijom.
Odlučili smo svirati cumbiju kao buntovnički čin jer tih dana nije bilo novih bendova u rock’n’rollu koji bi nas inspirirali (poput grungea, punka itd.). Rock’n’roll je za nas postao dosadan, a istovremeno smo otkrili nevjerojatne snimke instrumentalne cumbije iz šezdesetih godina na buvljacima. To je za nas bilo otkriće, pa smo odlučili učiti i svirati tropsku glazbu. Većinom sviramo cumbiju, ali imamo i elemente mamba, danzona, cha cha cha… Zvuk benda mogao bi se opisati kao psihodeličan, svemirski, tropski i mističan.

Cumbia je glazbeni žanr koji je posljednjih godina prilično eksploatiran, s raznim bendovima diljem svijeta koji uzimaju cumbiju kao polaznu točku za svoju glazbu. Zašto mislite da je to tako?
Mislim da nakon pandemijskih ograničenja ljudi diljem svijeta više cijene interakciju među ljudima. Latinska glazba je savršena za to, to je ponovno uspostavljanje ljudske povezanosti. Cumbija je podatna glazba, s njom se može dosta igrati, može prenositi poruke i mnoge izraze. Ritam potječe od afroameričkih korijena i zato je tako snažan, isto kao što se dogodilo s rock’n’rollom.

Iako ne možemo pobjeći od cumbije i južnoameričkih utjecaja, najvažniji element u vašoj glazbi je i dalje psihodelija. Psihodelija se također može povezati s nekim tradicionalnim elementima, prvenstveno šamanskim ritualima. Je li taj aspekt prisutan i u vašoj glazbi?
Potpuno, naša glazba ima taj osjećaj mističnog svijeta. To je prikaz raznolike kulture Meksika. Postoji toliko toga u drevnoj kulturi Meksika što se ne može dobro opisati riječima, pa koristimo psihodelični pristup. Mislim da psihodelija omogućava vlastitu interpretaciju glazbe, možete zamisliti svoju priču o pjesmi, to je sloboda.

Tijekom svoje karijere surađivali ste s važnim diskografskim kućama poput Glitterbeat Records. Što takve kuće donose današnjem svijetu?
Mislim da je važno imati mrežu distribucije koju bendovi poput našeg ne bi mogli imati. Trenutno je svijet otvoreniji za latinske zvukove nego ranijih godina, a ti izdavači pridonose predstavljanju glazbe bendova dalekoj publici.

Što mislite o streaming servisima? Nedavno je CEO Spotifyja izjavio da je glazba samo sadržaj koji je danas lako napraviti. Što mislite o toj izjavi?
Možda je lako stvarati zvukove na laptopu, ali je teško ponovno stvoriti koncerte i iskustva poput slušanja vinila. Publika će uvijek tražiti najiskreniju umjetnost.

Vaš najnoviji album “Paganismo” izašao je prije dvije godine. Radite li na novom materijalu?
Da, radimo na novim pjesmama i suradnjama. Želimo izdati single s dvije pjesme do kraja godine, a vjerojatno i novi album sljedeće godine.

Od početka vašeg rada, uz glazbu ste koristili i vizualizacije. Koliko su vam one važne kao bendu?
Vizualna umjetnost je usko povezana s glazbom. Jorge Alderete je dio benda, on je priznati argentinski ilustrator, on radi umjetnost za bend i svira teremin.

Na posljednjem albumu obradili ste pjesmu “Model” od Kraftwerka. Što vas je inspiriralo za to?
Bila je to počast Florianu Schneideru kada je preminuo, ali mislim da Kraftwerkove melodije ponekad imaju sličnosti s cumbijskim melodijskim linijama.

U Hrvatskoj, ljudi nisu imali priliku vidjeti mnogo bendova poput vašeg uživo. Možete li našoj publici reći što mogu očekivati od koncerta u Zagrebu?
Pa, nosimo energiju i mističnost Mexico Cityja. Moći će plesati uz svemirsku cumbiju Sonido Gallo Negro.

Pitanja postavljao: Emir Fulurija
Više o koncertu saznaj ovdje.

Pitanja postavljala: Laura Tandarić
Na pitanja odgovarao: Sale Ivanović

Uoči koncerta 27.6., porazgovarali smo s jedinim od najperspektivnijih bendova iz Srbije, Škofjom Lokom!

Za početak, možete se ukratko predstaviti našim čitateljima. Tko su Škofja Loka?

Škofja Loka je skupina umetnika i muzičara, živi entitet promenjivog oblika, čvrstog stava i jakih emocija, koji je u svom frontu oformljen kao bend, dok se u pozadini bavi najrazličitijim vidovima umetnosti.

Kako je započeo vaš glazbeni put?

Naš glazbeni put započeo je, kako to obično biva u poznatom nam univerzumu, susretom i poznanstvom. Jedan od osnivača skupine, Sale, upoznao je pre skoro četiri godine Milicu, jednu od dve frontmenke (aka Puslice iz pakla) u svom otvorenom umetničkom studiju Tricky Art, mestu za okupljanje dece, mladih i svih koji se osećaju poletno i koji su spremni za umetničko stvaralaštvo i istraživanja, koja je došla da se pridruži studiju kako bi naučila neke nove veštine. Desilo se instant energetsko prepoznavanje iz kojeg se brzo razvilo prijateljstvo, a onda je Milica jednog dana, dok je nešto stvarala u studiju, malo zapevušila. Saleta je veoma inspirisala boja njenog glasa, kao i cela aura koju nosi sa sobom i predložio je da se krene u pravljenje muzike. Posle par dana, napravljeno je nekoliko ideja za eventualne pesme i tako je sve počelo, bez instrumenata, samo uz pevanje melodija i tekstova.

Odakle crpite inspiraciju za svoj glazbeni i vizualni identitet?

Inspraciju crpimo iz svakodnevnice koja je volšebni preplet unutrašnjih i spoljašnjih dešavanja, iz sećanja i predviđanja, iz jakih i tananih emocija, iz želja i nasušnih potreba, iz svetla i mraka, iz boja, iz prirode i urbane prašume, iz zvuka i instrumenata, iz oblika reči, iz ritmova iz druženja sa decom, starima, vršnjacima, životinjama i biljkama, iz bola, radosti, patnje i uživanja, iz iskrenosti i najzad i iz LJUBAVI!

Od svih vaših koncerata, koji biste odabrali kao najdraži i zašto?

Nezgodno pitanje, ali verovatno bi se ceo bend složio da smo najveći emotivni naboj doživeli na nedavno održanom popodnevnom koncertu na otvorenom, na “Dorćol Placu”, kojim smo zvanično promovisali naše prvo izdanje. Mi subjektivno doživljavamo muziku Škofja Loke kao nešto što je najadekvatnije plasirati uživo pri dnevnom svetlu, ili još bolje kasno popodne kako bi ceo događaj ušao iz dana u noć, a to se upravo dogodilo na tom koncertu. Pored fantastičnog zvuka, još bolje publike i čitavog ambijenta jednog urbanog piknika u velikom beogradskom dvorištu u centru grada, gde je dobar deo publike brojao decu različitih uzrasta koje su roditelji doveli na koncert. U jednom trenutku se nekolicina dece popela na već prebukiranu binu, kako bi zajedno s nama pevali, igrali, zveckali i lupkali u ritmu. Takav prizor ti razbuca dušu na najsitnije čestice i ponovo sastavi u malo boljem obliku.

Ispričajte nam neku anegdotu vezanu uz bend!

Naš bend je anegdota. Često nam se čini da se uopšte i ne dešava nama, već nekom tamo. Anegdota je svaki put kad se skupimo u punom sastavu, što je dvocifreni broj ljudi, jer nam je ceo rad ovenčan humorom i zezancijom, a pauze u toj atmosferi su samo onda kad pevamo o nekim baš teškim stvarima. Jedna od najupečatljivijih anegdota je emotivna reakcija našeg basiste Derve i sve što je usledilo iz nje kad smo ostali bez piva u bekstejdžu na Demo Festu u Banja Luci. Neprepričljivo!

Vaš zagrebački koncert podržava Liveurope platforma. Koje je vaše mišljenje o Liveuropeu i njihovoj misiji?

Naše mišljenje o Liveurope misiji je najpozitivnije moguće, jer svedočiti tome da neka institucija podržava underground alternativne bendove u ovom veku, na bilo koj način, graniči sa naučnom fantastikom!

Da možete birati bilo koje mjesto na svijetu, gdje biste najradije svirali?

Teško je odgovoriti na ovo pitanje, jer nas je puno u kolektivu i svako bi imao bar deset svojih projekcija, ali evo, navešćemo neke: Maču Pikču, na pijaci u Lagosu, u Palestini bilo gde i besplatno, Etiopiji, selu Paniman na Filipinima, u pustinji Kalahari, na Tibetu, Islandu, Golfitu u Kostariki, a ne bi se žalili ni da odsviramo koncert na Vembliju.

Kakvi su vaši planovi za budućnost?

Planovi za budućnost su u skladu sa željama, da budemo zdravi i poletni, da stvaramo što više i da radimo samo ono što želimo, kad želimo i na način na koji želimo, bez kompromisa i gorkih pilula koje anesteziraju dušu.

Što nam spremate za Močvaru?

Spremamo poseban uvod u koncert, a sve ostalo će biti spontano!

Pitanja postavljale: Maja Rogulj i Laura Tandarić

Močvara ove godine ponovno ima čast postati lokacijom održavanja LezBijade, lezbijske olimpijade! Ususret ovoj sportskoj manifestaciji, popričale smo sa ZbeLeTronom, kolektivom koji stoji iza njezine organizacije.

Evo, za početak i za one koji vas još ne znaju, možete li nam ukratko predstaviti što je ZbeLeTron, kada je nastao i što je njegov glavni poziv?
Zbeletron je udruga koja djeluje od 2009. godine, a bavi se organizacijom događanja za lezbijke, biseksualke i trans žene, s naglaskom na promicanje ženskog glazbenog stvaralaštva. Prve godine svojeg djelovanja posvetile smo kreiranju LGBT+ partyja na lokacijama koje ranije nisu ugošćivale takve programe kako bismo za zajednicu stvorile sigurna mjesta izvan komercijalnih domaćih LGBT+ klubova.

Kroz ovih 15 godina postojanja osluškujući zajednicu počele smo kreirati sve veći broj radionica, druženja, speed-datinga i sličnih sadržaja koji su nam služili kao mjesto susreta, učenja i međusobnog dijaloga. S vremenom smo odlučile sav prihod od party evenata uložiti upravo u takve programe. Čitav tim Zbeletrona funkcionira na volonterskoj bazi, a posebno smo ponosne na to što ekipa koja nam se pridruži ostane s nama godinama. Stvorile smo svoju malu obitelj, a više od svega veseli nas kada zarađena sredstva ne stavimo u svoje džepove nego ih doniramo sestrinskim inicijativama i osobama iz zajednice koje trebaju hitnu financijsku podršku kako ne bi ostale bez stana ili kako bi si osigurale zdravstvenu skrb koja im u Hrvatskoj nije omogućena.

Kada ste održale prvu LezBijadu i kako je tekla njena evolucija?
Prvu smo organizirale 2017. godine na Savskom nasipu. Te prve godine su nas prenijeli neki desni portali i imale smo preko 1500 attendova na FB eventu. Sjećam se da nam je cijeli FB wall bio pun trolova s raznim homofobnim i mizoginim komentarima. Kako nam je bilo važno da event ostane javan i otvoren za sve, ručno smo brisale sve te komentare i prijavljivale govor mržnje. Za taj event smo bile ekstra alarmirane. Platile smo zaštitare i podijelile redarske uloge ne znajući hoće li netko od tih trolova zaista doći tamo i raditi probleme. Srećom, nisu. Nakon tog vatrenog krštenja nekako smo ušle u mirnije vode, stvarno nismo naišle na probleme veće od sigurnosti publike. Trudimo se, kao i uvijek, naći i neke nove lokacije kako bismo povećale vidljivost queer zajednice i ‘zauzele’ nove prostore. Svaki put organiziramo Lezbijadu na isti datum kada se održava i Hod za život jer nam je izrazito važno pružiti zajednici safe zonu i osjećaj sigurnosti kojeg nam naši sugrađani pokušavaju oduzeti.

Slogan ovogodišnje LezBijade je “Rod za život”. Po čemu će ona biti posebna i zašto ste odabrale baš taj naziv?
Ove godine htjele smo ponovno staviti naglasak na to da Lezbijadu organiziramo baš da bi stvorile oazu mira za queer zajednicu na dan kada njihovi sugrađani hodaju protiv naših osnovnih ljudskih prava. Vlada u sastavu koji je trenutno formiran najdesnija je Vlada u novijoj povijesti Hrvatske. Program DP-a, koji će iduće 4 godine itekako utjecati na naše živote, direktno je usmjeren na ukidanje prava za koja se LGBTIQA+ zajednica borila godinama – žele zabraniti sklapanje istospolnih partnerstava i zabraniti posvajanje djece istospolnim partnerima. Desnica se do sada, da bi relativno zadovoljila norme Europske Unije, barem trudila kamuflirati napade na naša prava, a sada otvoreno i direktno zagovara zabranu educiranja mladih o ovim temama, ukidanje naših teško stečenih prava, “otklon od rodne ideologije”, cenzuru medija, itd. To su ljudi koji se ne libe javno priznati da smatraju da su iznad 10% populacije koju u Hrvatskoj čine LGBTIQA+ osobe. Rod za život izabrale smo kao slogan jer želimo skrenuti pažnju na jačanje antirodnog pokreta u Hrvatskoj, a ujedno i zajednici poručiti da su naši rodni identiteti, pravo na samoodređenje i zdravstvenu skrb naša temeljna ljudska prava za koja se ne smijemo prestati boriti. Trans i rodno varijantne osobe trenutno su najugroženija skupina queer zajednice, a naša je poruka – vaša borba je i naša borba!

Koja je najluđa disciplina koju ste dosad imale na LezBijadi?
Svake godine se trudimo osmisliti neku novu disciplinu i trudimo se da budu što kreativnije i zabavnije, a opet svaki put disciplina ‘otkopčavanje grudnjaka na 4 metra leđno’ izazove najviše uzbuđenja jer svi misle da su najbolji:e u tome (čak i publika) pa bude prava navijačka atmosfera dok se one muče s grudnjacima.

Možete li s nama podijeliti neku šaljivu anegdotu iz prošlosti takmičenja na LezBijadi?
Najdraži takav trenutak bio je jedne godine kada smo imale disciplinu ‘treasure cunt’ gdje je cilj bio pronaći predmete koje smo sakrili po prostoru gdje se Lezbijada održava. Tema je bila skupiti predmete koji čine obavezni kit za preživljavanje prekida. Mi smo sakrile predmete poput paketića normabela ili CD-a T.A.T.U., a natjecateljice su u jednom trenu očito prestale pratiti mapu i donosile su okolne predmete koje su našle u šumi pa smo tako dobile satelitski tanjur, sjekiru, tačke i slično.

Koliko se zagrebačka scena promijenila otkad ste pokrenule ZbeLeTron, ima li po vašem mišljenju dovoljno LGBTQI+ događanja?
Nikad nema dovoljno LGBTQI+ događanja! Ali moramo priznati da se krvna slika LGBTQI+ tuluma i događaja poprilično popravila od vremena naših početaka do današnjeg dana. Prije desetak godina ekipa iz House of Flamingo pokrenula je Drag Queen scenu u Hrvatskoj. U međuvremenu su od “simpatične” queer inicijative i tuluma za 200 ljudi postali produkcijska zvijer – što dokazuje i angažman njihove Jovanke Broztitutke na Eurosongu u Liverpoolu prošle godine, kao i svi njihovi eventi u protekle 4 godine koji se mahom rasprodaju i po 2 tjedna prije samog eventa. Ali, scena se posebno razvila u protekle 3-4 godine. Oformila se Swashtara koja sada na mjesečnoj bazi organizira queer tulume, a koja također popuni svaki prostor u kojem organizira event. Imamo tu i druženja AUT – Inicijative Filozofskog, ZaPravo! I mnogih drugih volonterski baziranih inicijativa koje na svojim “malim” partyjima također okupe 200-tinjak ljudi. I to je samo što se tiče partija – u Zagrebu trenutno postoji 15-tak udruga/inicijativa koje na redovnoj bazi organiziraju tribine, radionice, druženja i razne druge evente za zajednicu. Naša prijateljica i suradnjica DJ Doxia nedavno je pokrenula i klupski program Her/Etic tako da i LGBTQI+ clubbing isto dobiva uzlaznu putanju 🙂 

Trenutno se u sferi popularne indie glazbe i popa događa “lezbijska renesansa”, sa sve više autorica koje pišu pjesme koje su otvoreno kvir (Chappel Roan, Renee Rapp, Boygenius, Billie Eilish…). Jeste li primijetile sličan trend kod nas/u regiji i može li se uopće govoriti o nekom univerzalnom lezbijskom ukusu?
Ne postoji univerzalan ukus ni u samoj indie glazbi, pop glazbi ili nekom drugom žanru, čak ni dubstep koji je nekad harao top ljestvicama nema samo jedan izričaj, u toj podvrsti se isto može naći različitih smjerova koje onda veže sinkopa i ritam koje su glavne okosnice ovog žanra. S indie i pop glazbom smo se nekako najviše povezivale, pa je valjda i logično da iz indie glazbe izrone neke prve outane mainstream glazbenice, a pop, koji je uvijek dio mainstreama, donosi te lezbijske stihove do uha svakog čovjeka, tako da i vaša baka može zapjevati “Girls like girls like boys do, nothing new” ili makar “I kissed a girl and I liked it”. 

Također, ljudi su vjerojatno shvatili da to šta su kvir nije nužno pucanje samom sebi u nogu – iako je zapadno društvo i dalje protkano kvirfobijom u raznim sferama, ipak je situacija bolja nego prije npr. 20 godina. Kvir ljudi su predobra publika i ako si kvir izvođač, naići ćeš na veliku podršku. Sad, nije to neki svjesni korak, nego se desi prirodno; u pjesmama pišeš o vlastitom iskustvu, tako da ako si kvir, naravno da ćeš pisati kvir stvari i privlačiti kvir publiku.

Podijelite s nama par pjesama za nabrijavanje na lezbijadu!
Hrvatska himna, naravno.

Sam Smith ft. Kim Petras – Unholy
MUNA – Silk Chiffon
Troye Sivan – Rush
Hayley Kiyoko – Curious

Chappell Roan – Red Wine Supernova
Billie Eilish – Lunch (ako ju nabavimo do tad!)
I naravno “Zagi – Zagi – Zagreb”, službena himna Univerzijade u Zagrebu 1987., jer zašto ne.

I za kraj, kakvi su ZbeLeTronovi planovi za budućnost?
Daleka budućnost se još raspetljava, a prije ljetnog odmora slijedi nam još nastup na Karlovac Prideu (8.6.) i Pula Prideu (22.6.). Na jesen ponovo otvaramo sezonu plesnim događajem odnosno partyjem, zatim slijedi program psiholoških radionica, DJ radionica te Lez of the Year event koji organiziramo krajem godine. Veseli nas što dolaskom novih članica raste i broj programa koji nudimo, a želja nam je da nastavimo osluškivati potrebe zajednice i kreirati programe baš prema njenim potrebama.