Ekipa koja je s njim drugovala i stvarala znala je kako se Franko već duže vrijeme bori protiv zloćudne bolesti koja ga je gotovo prikovala za krevet i zbog koje je morao prisilno usporiti tempo svog inače dinamičnog i produktivnog života.
Mogli ste ovih dana u prisjećanjima na njega pročitati kako je objavio 12 knjiga, održao 65 samostalnih i ohoho skupnih izložbi, glumio u devet profesionalnih predstava te izveo gotovo stotinu što samostalnih što skupnih performansa. Umjetnost ga je vodila širom svijeta a, uz Hrvatsku, najveći odjek su njegovi radovi ostavili u Japanu, toj dalekoj i egzotičnoj zemlji koja obožava individualce i čudake, gdje su o njemu snimili i kraći dokumentarni film.
Posljednjih desetak godina okupio je oko svoje karizme jednu takvu grupicu specifičnih osobenjaka te su u Splitu osnovali udrugu za promicanje eksperimentalne umjetnosti DADAnti čiji je on bio, eto, doživotni predsjednik. Neki su se nad njihovim radovima zgražali, neki ih slavili no njihov prkos i autsajderski status nisu mogli ostati nezapaženi. Upravo s tom ekipom, Franko je često bio i gost Močvare nastupajući u sklopu našeg programa KUM (Kazalište u Močvari) sa začudnim poetskim performansima ili u sklopu slem večeri poezije na kojima se nikad nije natjecao već je obnašao dužnosti (su)organizatora i predsjednika žirija.
Dok su Zagreb i Split redovito ratovali tijekom sportskih derbija, ovi umjetnički susreti nisu u sebi nosili natjecateljski, agresivni naboj iako se pamti i slemerski raskol nakon prvog državnog prvenstva i sraz dalmatinske drčnosti i purgerskog ponosa kojih nije nedostajalo. No, u mlakoj i punoj žabokrečine kulturnoj atmosferi hrvatske kulturne scene, ekscesni tipovi poput Franka i njegovih DADAnti legionara dobrodošli su vjetar osvježenja bez kojeg će ista ta scena biti neopisivo dosadnija i učmalija.
Napisao bih mu, kao mnogi drugi, “Barba, počivao u miru” no znam da nikada nije volio mir i dosadu stoga umjesto patetičnog oproštaja, citat Frankovog duhovnog dade Tristana Tzare:
Koje dobro su nam donijele filozofske teorije? Jesu li nam pomogle napraviti malen korak naprijed ili natrag? Što je naprijed, a što iza? Jesu li promijenile naše oblike preziranja? Mi jesmo. Mi se svađamo, raspravljamo, mi se uzbuđujemo. Ostalo je bezobrazluk. Ponekad ugodan, ponekad pomiješan sa malo dosade, močvara idiotizirana humcima umirućeg žbunja.
Fotografirala Nives Milješić, 7.5.2014.: Franko Bušić i Jurica Ivčević Žorž, pjesnički derbi DADAnti Split Vs. Zagrebački slemeri.
Ove godine obilježava se 10. godišnjica Liveurope platforme koja ujedinjuje legendarne europske klubove koje zajedno rade na poticanju nove generacije europskih glazbenika.
Močvara je ponosna što je dio ovog putovanja od 2022, a zahvaljujući podršci Liveuropea bili smo u mogućnosti ugostiti preko 150 europskih glazbenika iz gotovo svih europskih zemalja. Neki od njih sada brzo osvajaju međunarodnu pozornicu, a mi smo počašćeni što smo bili dio njihove priče.
Liveurope je također bio ključan u podržavanju umjetnika iz Hrvatske u pokretanju njihovih međunarodnih karijera i povezivanju s novom publikom izvan granica. Među našim izvođačima koji su imali korist od Liveurope podrške u zadnjih 10 godina su:
Lovely Quinces, Kozmodrum, Egoless, Elephant & The Moon, Shin, And the Kid, Punčke, Sara Renar, Baden Baden, Jonathan, Irena Žilić, Žen, Luul, Chui, Flip Flop Fatality, Pi, Svemirko, Nemanja, Tus Nua, Eine, Porto Morto, Seine, What Lies Beyond, Mapalma, Šumovi Protiv Valova, Pseća Plaža, Neon Wife, Maali, Peki Pele, Seed Holden, Neon Lies, Pocket Palma, Kommoda, Ki Klop, Sfumato, Vojko V, Dead Dog Summer, Bad Daughter, Fran Vasilić, Čuvarkuća, Trophy Jump, IDEM, Đutko i Plodovi zemlje, Klinika Denisa Kataneca, Cura i Dečko, Balkalar, Porazium, How Yes No, Mate Ponjević, MAR, TereT, Baby Lasagna, Tandara
Liveurope je u svojem desetogodišnjem postojanju podržao oko 5000 koncerata glazbenika iz 40 europskih zemalja. Zbog njegove podrške zabilježen je porast od 63 % kod odlaska mladih bendova na inozemne turneje, dok je za 30% porastao i broj bendova koji pjevaju na materinjem jeziku.
Broj članova platforme gotovo se udvostručio u 10 godina: s 13 mjesta u 2014. na 24 mjesta u 24 zemlje danas, od kojih je jedna i naša 🙂
Napisao Močvarni volonter: Dario Štefek Datum koncerta: 14.10.2024.
Post-black metal pročišćenje u Močvari, vjerujem, za još ponekog melankolika osim mene, pružio je njemačko-austrijski trio izvođača potpisanih za njemačku izdavačku kuću Art of Propaganda koja od 2004. godine okuplja autore iz ekstremnometalskog spektra žanrova od kojih ste, osim za Ellende, Grozu ili Servant možda čuli za/nabasali na Harakiri for the Sky, Anomalie, Karg i Bølzer (sada potpisani u izdavačkoj kući Lightning & Sons) između slušanja klasičnog, suhog i hladnog black metala jer ovi momci su sve samo ne navedeno i djeluju osvježavajuće prema žanru koji, osim nekoliko većih imena, često stereotipno nije komercijalan.
Ipak, najsličniji klasičnom izričaju unutar žanra je „Servant“ iz Hann-a (Njemačka) koji iza sebe ima 3 puna albuma i jedan demo album, a svojim nastupom su poprilično zainteresirali močvarnu publiku te ih pripremili za idući sastav na repertoaru – Grozu. „Walmart Mgla“/“Budget Mgla“ i ostale pošalice bačene u smjeru Bavaraca koji, osim potpuno prekrivenih lica, s voljenim poljskim glazbenim nihilistima ne dijele previše te čak štoviše, zvuče životno-potvrđujuće što je postignuto izmjenama urlanja, čistih vokala te zavijanja uz vrlo melodičnu instrumentalnu pozadinu i cjelokupnu kompoziciju. Iza njih su 3 puna albuma te su, prema reakcijama publike, bili „headliner“ prije „headlinera“, a tko god je tad krenuo ispuštati prikrivene egzistencijalne tlapnje, nije bio spreman za val istog pokrenut, za mnoge, glavnom atrakcijom večeri – Ellendeom.
Digresija: Posebnost zvuka većine prethodno spomenutih izvođača je u pokrivanju teških, misterioznih i mračnih tema koje odležavaju u zakutcima ljudskog uma, poput: besmisla, smrti, samoubojstva, osobnih tragedija i sveopćeg značenja života u sinergiji s vrlo progresivno melodičnim sviranjem i vokalizacijom koja rađa iznadprosječno poetski i romantičarski ugođaj čežnje, pomirenja sa najtežim stvarnostima života te konačnim prihvaćanjem odustajanja. Vraćamo se na koncert.
Ellende je post-black sastav iz Graza koji postoje još od 2011. godine te je iza njih 5 punih albuma od kojih treba posebno izdvojiti ovogodišnje reizdanje drugog albuma „Todbringer“ pod nazivom promijenjenim u „Todbringerin“ što je vidljivo i preko naslovnice albuma na kojoj ženski kostur krvlju zalijeva gljive. Do promjene je došlo zbog legalnih problema s njihovim bivšim studijem koji im je uskratio prava nad prvotnim materijalom i može se reći da trebamo biti zahvalni na toj situaciji jer nam je Ellende vratio dodatno ispoliraniji finalni rezultat. Valja napomenuti kako je bend zapravo samostalni rad frontmena i multiinstrumentalista pod inicijalima L.G. koji je također odgovoran i za naslovnice albuma (ulje na platnu). dok su ostali članovi benda tu samo za izvedbe uživo. Ellende kao pojam na srednjegornjonjemačkom znači „prognanik“, u smislu, „iz vlastite zemlje“, a u modernom smislu „mizeran“ ili „jadan“. Atmosfera tijekom koncerta je bila nabijena i pojačavana iz pjesme u pjesmu uz bis. Vidi se da su članovi vrlo predani u izvedbi, a pogotovo L.G. koji je postojanim vriskovima i urlicima čupao sirovu emociju iz naizgled, zraka. Publika je s velikom pozornošću popratila koncert makar se u Močvari moglo pronaći dosta mjesta i na visini koncerta.
To prazno mjesto bi se moglo popuniti u bližoj budućnosti s obzirom na to da post-black polako prodire prema sve većem broju publike kojoj je sve već postojeće lagano dosadilo. Odlična i katarzična večer kvalitetnog black metala.
Liveurope je platforma Kreativne Europe koja u svrhu poticanja mladih bendova okuplja 24 alternativna europska kluba. Močvara je član Liveuropea od 2022. godine i od tada smo uz njegovu pomoć u klub doveli već preko sto mladih europskih bendova! Osnovan 2014. godine, Liveurope već 10 godina potiče promoviranje mladih glazbenih nada i tako domaćoj publici otkriva nove bendove iz cijele Europe. Povodom okruglog rođendana, popričali smo s Fernandom, trenutnim koordinatorom platforme.
Bok, Fernando! Za početak, našim čitateljima koji još ne znaju što je, ukratko opiši Liveurope i njegovo funkcioniranje. Liveurope je inicijativa koja podržava klubove u njihovom radu na promicanju europskih glazbenika u usponu. Putem progresivnog financijskog mehanizma bonusa i EU oznake kvalitete, pružamo poticaje za klubove da preuzmu više rizika u bukiranju novih umjetnika iz svih krajeva Europe. Prolazi sve, irski reperi, mađarski death metal bendovi, flamenco pop zvijezde iz Španjolske koji ovako dobivaju dodatne prilike za razvoj karijere izvan svojih granica zahvaljujući europskom javnom novcu.
Liveurope slavi 10 godina u 2024. godini! Koja su postignuća na koja ste najviše ponosni?
Uskoro ćemo postići veliku prekretnicu ove godine — 5000 koncerata podržanih u 10 godina! Ovi su koncerti obuhvatili nevjerojatno raznolik raspon talentiranih glazbenika u svim žanrovima koji su predstavljali 40 europskih zemalja na četiri strane kontinenta. Među nekima od nevjerojatnih glazbenika koje smo podržavali kad su počinjali, a trenutno imaju vrlo uspješne međunarodne karijere, mogu se izdvojiti Christine and the Queens, Rosalia i MØ, da spomenem samo neke. Povrh toga, naša obitelj kultnih glazbenih klubova također je rasla tijekom godina. Kad smo počeli 2014. godine, okupili smo 13 klubova. Danas smo blizu udvostručenja tog broja, s 24 mjesta u 24 europske zemlje.
Odakle je došla ideja za osnivanje Liveuropea? Recite nam nešto o povijesti platforme. Sve je počelo sa željom osnivačkih klubova za bližu suradnju. Dijelili su isti izazov: većina njihovih događanja bila je ispunjena lokalnim i anglosaksonskim izvođačima i bili su nestrpljivi da na svoje pozornice dovedu više umjetnika s neistraženih europskih teritorija. U to vrijeme nije postojalo ništa poput naše platforme u glazbenom svijetu i bila je to prava lutrija. Deset godina kasnije, jasno je da se riskiranje isplatilo i Liveurope se danas smatra uspješnom pričom programa Kreativna Europa. Prošle godine naši su klubovi, uključujući Močvaru, bukirali u prosjeku 46% više novih europskih izvođača u odnosu na vrijeme prije pridruživanja platformi i očekujemo da će taj broj ove godine biti još veći.
Koji su budući izazovi za Liveurope i glazbeni sektor općenito? Promicanje europskih glazbenika u usponu danas je puno riskantnije nego prije deset godina. Troškovi produkcije i turneja eksplodirali su nakon inflacijske krize, a klubovi ne mogu jednostavno povisiti cijene ulaznica kako bi to kompenzirali ako žele održavati koncerte dostupne svojoj publici. Postoji paradoks u kojem velike turneje i multinacionalni glazbeni operateri uživo ostvaruju rekordne prihode, dok klubovi koji samostalno organiziraju programe imaju manje manevarskog prostora u svom kuriranju zbog financijskog pritiska. U tom kontekstu, naš izazov nije samo nastaviti podržavati klubove da preuzmu programske rizike i ulažu u sljedeću generaciju europskih glazbenika već i proširiti platformu i povezati još više koncertnih prostora u različitim dijelovima Europe.
Imaš li neke savjete za glazbenike koji žele ići na turneju uz podršku Liveuropea? Nekoliko stvari koje padaju na pamet:
Savjet 1: započnite s dobrim starim istraživanjem Prije svega: provjerite ispunjava li vaš bend uvjete za Liveurope podršku (ovdje!). Zatim se zapitajte: koja bi mjesta i zemlje bile najbolji početak za promociju vaše glazbe?
Savjet 2: koristite svoju mrežu Možda poznajete nekoga tko bi vas mogao izravno upoznati s jednim od naših bukera. Ako ste prije svirali u jednom od Liveurope klubova, odlična je ideja zamoliti ih da vas povežu s drugim mjestima.
Savjet 3: budite pametni u svojoj strategiji kontaktiranja klubova Kada kontaktirate naše klubove, javite se pojedinačno s personaliziranom porukom (možete upotrijebiti ovaj obrazac). Također znamo da klubovi vole primiti linkove na snimke i sessione uživo kako bi stekli bolji dojam o vašoj svirci. Na kraju, ne zaboravite spomenuti jeste li u prošlosti već odsvirali koji koncert uz podršku Liveuropea.
Kakvi su planovi Liveuropea za budućnost? Naš glavni prioritet ostaje širenje platforme kako bismo povezali još više mjesta istomišljenika i podržali još glazbenika da krenu na turneju. Također ćemo nastaviti poticati suradnju i rasprave o ključnim pitanjima koja utječu na glazbeni sektor i društvo, kao što su radni uvjeti, rodna ravnopravnost i ekološka održivost. 2023. bila je klimatski najtoplija godina ikada zabilježena i idemo prema točki s koje nema povratka. U tom kontekstu, želimo potaknuti glazbenike da daju prednost kopnenom prijevozu tijekom turneja, naravno, uzimajući u obzir društvene i geografske razlike u Europi. Osim toga, glazba može igrati snažnu ulogu u podizanju svijesti i pokretanju promjena. Postoji mnogo inspirativnih primjera akcija iz naših klubova koje se potencijalno mogu pojačati ili ponoviti u drugim regijama.
Više o Liveuropeu možete saznati na njihovoj službenoj stranici: https://liveurope.eu/
Bend Koala Voice poslušali smo u Močvari u četvrtak, 26. rujna, gdje su nastupili promovirajući svoj zadnji album “Auf Wiedersehen”. Nakon koncerta, ovom bendu želimo reći: Do viđenja, ali dodati i Vidimo se uskoro?!
Napisala Močvarna volonterka: Anita Ulovec
Iako se za četvrtak kaže da je mali petak, Močvara se, nažalost, nije dupkom napunila. Međutim, publika koja je došla na koncert bila je nagrađena odličnom atmosferom koju bend s pozornice šalje kroz vokal i živu iz toplomjera – energičnu i nasmijanu Mancu Trampuš. Zaljuljali su se kukovi i zanjihale glave u svim redovima u publici, nije bilo čovjeka koji je rezignirano stajao tijekom koncerta dok smo slušali neke od hitova ovog svježeg benda kao što su: “Nema na čemu”, “Sonce pomaranča”, “Late for the party”…
Koala Voice proveli su nas kroz lagane indie ritmove u kojima smo se poželjeli držati za rukice i milo se gledati, a zatim nas razbudili ubrzavajući ritmove i vodili nas sve do vrhunca koncerta s agresivnijim rock riffovima i ponekim punk-a-like vriskovima tijekom kojih smo počeli skakati i mlatiti glavama te pratiti mahanje duge kose i žustrih ritmova bubnjeva koji su nam slali gospoda Prašnikar i Holc. Odličan spoj publike i benda u masu koja jednostavno – uživa u glazbi. Pjesme su se nizale jedna za drugom, bez nepotrebnih duljih stanki ne dopuštajući publici da se umiri ili da se raspoloženje spusti – pičimo dalje – čulo se s pozornice. Bend je jako lijep primjer timskog rada, uigrani, nekoliko pogleda i sve se zna: koja pjesma ide dalje, kad se pije voda, koliki je prostor pozornice i koliko kretanja ona dopušta, kratka interakcija s publikom nakon svake pjesme tako da se održi i potakne angažiranost.
Nakon koncerta, nastala je gužvica ispred merch štanda – tražile su se Koala čarape, vinyl ploče i majice. Pohvala publici jer osim koncerata, ovo je još jedan od načina kojim podupiremo i podržavamo daljnji rad (naročito mladih) bendova.
Sljedeći nastup benda je 18. listopada u Kinu Šiški koju će, ne sumnjam, Koala Voice napuniti i užariti — cehck it.
Nova knjiga stripova kultnog zagrebačkog umjetnika. Igor Hofbauer, ilustrator i strip autor, jedan je od najznačajnijih i najoriginalnijih hrvatskih umjetnika. Počevši kao kućni ilustrator Močvare, kojoj je svojim originalnim plakatima, naslovnicama programskih knjižica i uređenjem prostora osigurao status kluba s jednim od najboljih svjetskih vizualnih identiteta, Igor se razvio u mnogim pravcima – od ilustriranja knjiga, časopisa, omota ploča, pa do kompleksnih stripova. Nakon nekoliko njegovih knjiga objavljenih u Hrvatskoj, Italiji, Francuskoj i Kanadi, njegova nova knjiga stripova spada među očekivanija izdanja godine te je ona Močvarino treće izdanje s njegovim radovima (prethodna dva su knjige Mister Morgen i Grimizna laguna). Nova knjiga „Doberman“ neobičan je hibrid između stripa i plakata koji se bazira na nekim grotesknim, bizarnim situacijama života Zagreba kakvog se autor prisjeća iz 80-ih te predstavlja omaž zagrebačkoj subkulturi. Mnogi dijelovi ove knjige autorova su reminiscencija na programske knjižice kluba Močvara koji svojim radom posljednih 25 godina i simbolizira tu subkulturu.
U četvrtak 26.9.2024., Koala Voice po prvi put dolazi u Močvaru i to u sklopu promocije svog petog albuma, dok će publiku zagrijati novi njemački bend Mermaid Man!
Pitanja postavljala: Anita Ulovec Na pitanja odgovarala: Manca Trampuš
Jednu od recenzija vašeg najnovijeg albuma autor počinje ovako: “Tko još nije čuo za bend Koala Voice, ne zna što propušta…”. Postoji li neki određeni trenutak ili inspiracija iza njega koju biste mogli podijeliti s nama? Moja inspiracija je bila napraviti svojevrsnu glazbenu “razglednicu/postcard”. Otuda dolazi naslov. Kao i potpis.
Srdačan pozdrav, Auf Wiedersehen! Koala Voice
Koji su ključni motivi ili emocije koje ste željeli prenijeti svojim najnovijim albumom? Tijekom pisanja i stvaranja albuma nismo unaprijed određivali koje emocije želimo prenijeti. Pjesme koje stvaramo izražavaju nas i osjećaje koji nas okružuju u životu u to vrijeme. Ali, nakon prvog slušanja našeg novo snimljenog albuma, pomislila sam, wow, ovo je naš naj “feel good” album, jedan od onih albuma koji vam podižu raspoloženje. Mislim da ima dosta pozitivnih poruka, uz motive ljubavi i zahvalnosti.
Postoji li pjesma na albumu koja za vas ima posebno značenje/koju posebno volite i zašto je to tako? Jako mi je draga Tebe imam rajši od drugih. Ne znam zašto točno, ali nekako mi se sviđa kombinacija iskrenosti i ispovijedi, ali ne na onaj klasičan “in-your-face-volim te” način, nego malo drugačije; sviđaš mi se više od drugih 😉
Imate li kakve rituale prije nastupa ili praznovjerja koje uvijek slijedite prije izlaska na pozornicu? Rekla bih da je dio našeg rituala pisanje setliste koju nikada nemamo u potpunosti pripremljenu unaprijed. Odlučujemo što ćemo svirati netom prije koncerta. Prije izlaska na pozornicu, naravno, nikada ne izostaje obvezni “fist bump”.
Koala Voice – Ker tu je vse tako lepo (official video)
Koje je najneočekivanije mjesto/trenutak na kojem ste ikada pronašli inspiraciju za tekst pjesme? Hm…pa npr. ideju za Sonce pomaranča dobila sam dok sam se vozila u autu, u trenucima kada je zalazilo najnarančastije sunce koje sam ikada vidjela.
Kad biste mogli pretvoriti jednu od svojih pjesama u film, koja bi to pjesma bila, kojem bi žanru pripadala i tko bi igrao glavnu ulogu? Uu, voljela bih da se Nema na čemu pretvori u neki old school sci-fi film. Neka ta neobična atmosfera, varijanta vanzemaljski bar s čudnim bendom na bini, kao u filmovima Star Wars. Pretpostavljam da bi Mel Gibson tada igrao glavnu ulogu?
Kad biste mogli surađivati s bilo kojim glazbenikom ili bendom za neki poseban nastup, tko bi to bio? Odgovor na ovo pitanje ponavljam već nekoliko godina, evo i trenutno slušam njihov album u pozadini. I odgovor je još uvijek “on point”. Bilo bi mi sjajno raditi s Gorillaz.
Kako izgleda vaš kreativni proces u studiju? Tko u bendu donosi najviše ludih ideja, i kako odlučujete što ostaje, a što ide u koš za smeće? Svaki album do sada je napravljen na malo drugačiji način. Ovaj put smo, početkom 202godine, imali rezidenciju u kojoj smo jammali; svirajući, slušajući, skupljajući ideje. Ono što cijenim u našem procesu je to što svatko može dati ideju! Na jammovima smo izmjenjivali instrumente koje obično sviramo, a ideje za tekstove također su dolazile od nas četvero. Kasnije smo strukturirali te ideje i snimili pjesme u studiju “Transformator” u Ljubljani sa Zvonom Kukecem.
Zamislite da sastavljate ultimativni “Koala Voice Tour Survival Kit”. Koje biste tri stvari uključili u njega? Ručnik, humus, gitara.
Što nam spremate za koncert u Močvari? Koncert u Močvari posljednji je prije završetka turneje “Auf Wiedersehen”! Ta svirka nama svakako znači nešto posebno, nadamo se dobroj zabavi. Svirat ćemo pjesme sa svih 5 albuma, i veselimo se jer već duže vrijeme nismo bili u Zagrebu!
Nakon pet godina nordijski folk pagan duo Nytt Land se vraća u Zagreb, točnije u Močvaru, a datum za pribilježiti je 25. rujna. Tom će prilikom promovirati svoj sedmi album „Torem“ koji je svjetlo dana ugledao u listopadu prošle godine. Ljubitelji bendova kao što su Heilung, Wardruna, Danheim i SKÁLD nipošto ne bi smjeli propustiti ovaj koncert!
Pitanja postavljao: Marko Validžić Prevela: Helen Mirna Vučić
Za one koji nikada nisu čuli za Nytt Land, kako biste ukratko opisali bend? Glazbeno putovanje među hladne krajolike tundre, mongolske stepe i skandinavske fjordove, kroz očaravajuće zvukove drevnih glazbala, iskonskih ritmova i jedinstvenog ženskog grlenog pjevanja. To je točno ono što radimo, uz, naravno, prstohvat sibirskog šamanizma, kulture naše domovine.
Vaše zadnje izdanje je obrada Slipknotove pjesme “Wait and Bleed”. Što vas je kod nje inspiriralo da ju obradite, i kako je to publika primila? Ponekad postoji poriv da se testiraš u takvim obradama, a Slipknot nam je jedan od najdražih bendova. Imali smo neopisivu želju za eksperimentom, prvenstveno za nas same, napraviti taj test možemo li takvu pjesmu, potpuno atipičnu za nas, transformirati u svoj zvuk i izgleda da smo uspjeli, barem smo mi vrlo zadovoljni rezultatom.
Koristite mnoge tradicionalne instrumente u svojoj glazbi. Za koji biste rekli da vam je najdraži i zašto? Ne, nemam specifično najdraži instrument. Uživam svirati svako glazbalo, bila to talharpa, frula, neke perkusije u svemu tome živi glazba i mi joj samo pomažemo da izađe. Uzbudljivo je, pogotovo kada pjesma tek nastaje, sjedimo i isprobavamo različite zvukove da bismo razumjeli, da bismo čuli što će otkriti čaroliju ove pjesme, a što nikako ne paše. To je pravi zanos stvarati magiju.
Nytt Land – Johem Ar (Official Video) / Siberian Folk Music
Tokom posljednjih turneja ste počeli držati radionicu throat singinga (grlenog pjevanja) po imenu “The Art of Siberian Throat Singing” (“Umjetnost sibirskog grlenog pjevanja”). Koliko je teško potpunom početniku naučiti throat singing? I što vam je najdraže kod održavanja radionica? Umjetnost grlenog pjevanja je potpuno prirodni fenomen, kao izlazak sunca, cvjetanje, tok rijeke ili rođenje svega živog. Dok je život naših predaka tekao sporo, u jedinstvu i osami s nebom i zemljom, ljude su inspirirale prirodne pojave. Kada bi zvukovi stepe i planina postali naročito izraženi i prodorni, mogli su čuti glas vjetra u vrhovima planina. Nomadi su promatrali svijet oko sebe i utjelovljivali što čuju u glazbi, dajući novu dimenziju poznatim zvukovima. Talent je, naravno, dobrodošao talent za glazbu, za pjevanje, no i bez njega, osoba u svakom slučaju može naučiti umjetnost grlenog pjevanja. Sve što nam treba imamo u svojim grlima, u svojim glasnicama, i svaka osoba koja pohađa moj tečaj ima 100% uspješnosti. Naše glasnice i struktura grla se ne razlikuju, stoga svatko može kročiti tim putem. Ako imaš želju, možeš naučiti sve, uključujući throat singing.
Čuo sam glasinu da je u nekim dijelovima Sibira grleno pjevanje zabranjeno za žene. Ima li u tome istine, i je li se Natasha ikad suočila s kritikama zbog pjevanja? To je samo glasina i nema nikakve veze sa stvarnošću. U tradicionalnim kulturama sibirskih domorodaca nema takvih zabrana za žene. Grleno pjevanje je učestalo među ženama, samo nije šire poznato. Također, žene su smatrane najmoćnijima u komuniciranju s duhovima kod šamanskih praksi, jer su od rođenja pod zaštitom Božice Majke.
Ovo vam je drugi put da svirate u Zagrebu. Kako vam se svidjelo prvi put, i koja su vaša očekivanja od ovog koncerta? To je bilo prije mnogo stoljeća i, da budemo iskreni ne sjećamo se skoro uopće tog koncerta. Mnogo se toga dogodilo od tada i puno smo prošli na svom putu, no naravno da smo vrlo sretni što se vraćamo i jako se veselimo susretu.
Hvala vam još jednom na ovom razgovoru, imate li za kraj kakvu mudrost za podijeliti s vašom hrvatskom publikom? Slušajte prirodu — najbolji je glazbenik!
Koncerti: 24.9.2024. Zappa Baza (Beograd) 25.9.2024. Močvara (Zagreb)
Zombie-folk? Neo-folk? Glazbenici? Pjevači? Performeri? Eurovizijska senzacija? Vikinzi? Ljudi koji pjevaju o skijaškom trčanju? Ponajveća folk/world music atrakcija sa sjevera Europe? Sve to su Puuluup!
Osvrt na fenomenalnu nedjeljnu večer s estonskim sastavom Puuluup napisali su močvarni volonteri Helen Mirna Vučić i Dario Štefek.
Helen:
Već nas dugo nije netko tako skroman toliko oduševio, zabavio i ganuo do suza kao što su to prošlu nedjelju u Močvari učinili estonski neo-folk duo Puuluup. To smiješno ime vam vjerojatno zvoni poznato, a iza njega stoji vrlo banalno, genijalno objašnjenje. Bend se sastoji od dva majstora talharpe – imenom Ramo Teder i Marko Veisson – i jednog loopera kojim upravlja Ramo istovremeno pjevajući i svirajući. Marka se sjećamo kao onog s najdubljim i najupečatljivijim vokalom u pjesmi “(Nendest) narkootikumidest ei tea me (küll) midagi” („Mi (stvarno) ne znamo ništa o (ovim) narkoticima“) s kojom su, zajedno s hip-hop grupom 5miinust, predstavljali Estoniju na Eurosongu ranije ove godine.
Ako ga ne shvaćaš ozbiljno, Eurosong može biti zabavan, a i koristan sažetak, uvid u trenutne društvene trendove za nas kulturne marginalce. Nađe se tu i tamo i dobre glazbe, a taj rijedak trenutak su nam priuštili upravo Estonci, i mogu reći da mi je njihova pjesma bila omiljena od početka. Tome dodaje što sam gorljivi fan estonskog benda Winny Puhh, bizarne skupine koja je 2013. SKORO predstavljala Estoniju na Eurosongu – na njihovoj varijanti Dore, bili su treći, no njihov, najblaže rečeno, naglašeno neobičan izričaj popularizirao ih je kao ‘najbolji Eurosong bend koji tamo nije nikad bio’. Puuluup i 5miinust su najbolji Eurosong bend koji je tamo bio, i apsolutno razvalio.
Uvjerena da me svemir voli od same najave ovog koncerta, došla sam s očekivanjem da ću čuti svoj ljetni hit u akustičnoj talharpa verziji i močvarnoj intimi, rastopiti se od sreće i iscuriti u jesen. U idućih sat i pol, dvojica nenametljivih estonskih čudaka, dva prekrasna ljudska bića, odveli su nas na putovanje na kojem smo zaboravili da je Eurosong ikada postojao i topili se od sreće iz pjesme u pjesmu.
Između pjesama Ramo i Marko su nas educirali o looping mašini, talharpi (dvo ili četverožičana savinuta lira koja je migrirala na područje Estonije zajedno sa švedskim doseljenicima tijekom 10. stoljeća), skijaškom trčanju i poljoprivredi spontano ubacujući odgovore na hrvatskom jeziku u iznenađujuće većoj količini nego većina stranih izvođača.
Dodatno su nas osvojili brzim i dovitljivim humorom koji je obilovao šalama i konstatacijama upućenim publici kao i sebi samima, te estonskim društvenim obrascima i stereotipima na temu izolacije i usamljenosti. Jer, kada ti je matična zemlja od samo milijun ljudi šumovita močvara, pronađeš nešto i u drveću, močvari, a još više u looping mašini, koja, kako nam je Ramo demonstrirao, kreira brojna prijateljstva (umnožava prethodne snimke vašeg glasa).
Time je postignuta naklonost publike koja je bila skoro stopostotno animirana veliku većinu koncerta. Naučena su i dva-tri plesa od kojih je jedan bio dugačko spiralno kolo spojeno sa seljačkom interpretacijom valcera.
Sve u svemu, jedna lijepa folk večer na kojoj se skupilo i uživalo 40-ak ljudi svih uzrasta. Sigurni smo da će nam se Puuluup vraćati u nadolazećim godinama te ih jedva čekamo ponovo čuti i vidjeti.
Pitanja postavljali: Laura Tandarić i Jakov Ramničer
Na pitanja odgovarao: Vuk Stevanović
Uoči koncerta 22.9.2024 , porazgovarali smo s bendom Ljubičice!
Za početak nam se možete ukratko predstaviti, tko su Ljubičice i kako su nastale? Ljubičice su Petar i Vuk Stevanović, odnosno moj brat Petar i ja. Tokom godina prošli smo kroz različite inkarnacije benda, a trenutno nastupamo i stvaramo u društvu jedne izuzetne, mlade pijanistkinje Olge Petrović. Ukoliko naiđete na Ljubičice ovih dana, ovakav trio je ono što ćete videti. Bavimo se muzikom po ceo dan, i čini mi se da muziku doživljavamo prilično vanžanrovski. Veliki smo zaluđenici za analogni zvuk i stare instrumente. Interesantan presek naših uzora, kao i toka naše muzičke svesti, Petar je posložio u svom muzičkom podkastu Baždarenje ventila sigurnosti za koji mislim da se i dalje može čuti na Mixcloud kanalu Krokodil studija.
Ovo ljeto veoma aktivno promovirate svoj zadnji album “Dok čekamo pad”, a mi smo vas uspjeli uhvatiti uživo na TAM TAM festivalu. Za istoimenu pjesmu dobili ste i nagradu “Milan Mladenović”. Kako ste zadovoljni prijemom albuma među slušateljima i publikom? Jako smo zadovoljni. Album je veoma lepo primljen kod publike, a izuzetno dobro je prošao i kod kritike. Osim nagrade Zadužbine Milana Mladenovića, album je dobio nagradu Runde za najbolji album 2023. i još nekoliko priznanja za album godine, što je svakako premašilo sva naša očekivanja. Album je dobio i vinilno izdanje u saradnji sa Menart-om, što je takođe jedna super stvar. Srećan sam što vidim da album i pesme pojedinačno žive dalje svoj život, jer osećam da je za nas došlo vreme da se okrenemo novom materijalu.
Ljubičice – Jedva čekam rat ljudi protiv mašina (Žigosani u reketu)
Kako teče vaš proces pravljenja pjesama i odakle crpite inspiraciju? Voleo bih i ja da znam. Čini mi se da najuspešnije pesme izlaze iz podsvesti, ili iz nekih dubokih utisaka koji se, kada se slegnu, mogu pretočiti u neku muzičku misao koja nije sasvim generična. Govorim pre svega o muzici, jer to je ono što je nama interesantno. Nikada se nismo bavili ozbiljnije poezijom i mislim da smo u tom pogledu totalni amateri. Nekada neki tekst sedne bolje, ali to je sve prilično nekontrolisano.
U Pančevu imate svoj vlastiti studio pod imenom Krokodil. Odakle vam ideja i motivacija za njegovo osnivanje i kakav je njegov princip rada? Počeli smo da formiramo svoj studio još dok smo bili jedan od bendova koji je rentao prostor u beogradskom Bigzu. Krokodil je iniciajlno zamišljen kao naš radni atelje, ali sticaj okolnosti je doveo do toga da dođemo do prostora u Pančevu u kom smo i danas, a onda da se udružimo sa Bobom Orlićem koji je svojevremeno vodio studio Akademija i koji nam je dao ogromnu podršku i opremu da započnemo studio. Milan Bjelica i ja smo bili inicijatori Krokodila u obliku u kom danas postoji, a vrlo brzo se i Petar angažovao i preuzeo veliki deo posla na sebe. Danas je Krokodil aktivan kao studio za proizvodnju mastera, ali i kao mala, vrlo fokusirana izdavačka kuća, koja osim albuma Ljubičica može da se pohvali da na svom katalogu ima neke jako lepe albume klasične muzike i okuplja jedan predivan kolektiv izuzetnih muzičara.
U okviru Krokodila djeluje i sad već popularan producent Milan Bjelica. Kako teče suradnja između Ljubičica i njega? Milan i ja imamo veoma blizak prijateljski odnos, prijatelji smo sa studija, i na tom odnosu se pre svega zasniva i naša saradnja. Nas dvojica smo i pokrenuli Krokodil studio. Imali smo tu sreću da nam se putevi i senzibiliteti dobro uklope do starta, a rezultat je zajednički rast, dugogodišnja saradnja i neverovatna količina stvari koje smo naučili jedni od drugih. Milan je radio sa Ljubičicama od prvih demo snimaka iz podruma, pa sve do poslednjeg albuma, pa je teško i zamisliti Ljubičice kakve danas postoje bez njega. Ali bez obzira na to, smatram da je on jedan od najkvalitetnijih producenata na ovim prostorima.
Koju pjesmu Ljubičica biste izdvojili kao svoju najdražu i zašto? Neka to bude pesma Jovan Bulj. To je pesma o jednom policajcu koji je plesao dok je regulisao saobraćaj na ulicama Beograda, a mi smo je svirali na našem prvom nastupu na kom smo izvodili autorsku muziku i osvojili nagradu. Podseća me na jedan divan period života i mladosti u muzičkoj školi, druženja po orkestrima i uopšte neke vrlo bezbržine srednjoškolske dane. Ta pesma je ušla na naš prvi album, koji će ove godine proslaviti desetogodišnjicu od izlaska, jednim prikladnim limitiranim izdanjem na vinilu. Jako se radujem zbog toga.
Da možete odabrati bilo koju lokaciju za koncert Ljubičica, gdje bi to bilo i zašto? Ima zaista bezbroj prelepih mesta, mada moram priznati da je su iz mog iskutva puno važniji ljudi nego sama lokacija. Verovatno neko mesto koje pomaže opštu atmosferu fokusiranosti na muziku. Trenutno smo u fazi u kojoj bismo želeli da malo izmenimo svoj imidž pa da ljudima nije toliko neobično kada pravimo koncert u nekoj intimnijoj sali sa sedenjem. Volim lepe, akustične sale koje sviraju zajedno sa bendom, pa ako ću sad da ispucam svoj jedan izbor, nek ne bude Carnegie Hall, nego nešto evropskije, na primer Elbphilharmonie u Hamburgu.
Podijelite s nama neku anegdotu iz benda ili dogodovštinu za pamćenje! Jaoj toga ima previše. Kada provodite puno vremena na putu, onda se anegdote ređaju hteo ne hteo. Jedno vreme smo pravili mali video serijal Ljubičice Tour: Tips and Tricks (što je bila i brzalica koju je trebalo izgovoriti), i jedna od ideja je bila da se tu skupljaju baš takve stvari, ali onda smo nekako ukapirali da zapravo ne želimo da budemo reality zvezde i batalili smo ta intenzivna snimanja. Bila je jedna zanimljiva epizoda u kojoj smo u negde na istoku Rumunije, skoro kod Moldavije, kupili veliki MCI mikser, na kom je Enya snimila Orinoco flow, onda ga švercovali u Srbiju i kranom ga podizali kroz terasu u naš studio. Svega je bilo.
Što slušate u slobodno vrijeme? Imate li kakvih preporuka? Mnogo, mnogo muzike slušamo. Puštali smo mnogo preporuka i razne muzike u našim podkastima Čista pakost i Baždarenje ventila sigurnosti, pa ako je neko zainteresovan, to može svašta da nađe. Evo novi Pat Metheny mi se uvukao pod kožu i ne mogu da prestanem da ga slušam.
Što nam pripremate za Močvaru? Jako smo želeli da dođemo u Zagreb i da izvedemo intiman, sedeći koncert. Donosimo ceo aktuelni album uz još po neki dodatak iz starog materijala, u dosta otvorenoj formi, sa mnogo improvizacije, kao što Ljubičice jedino i znaju. Hvala Močvari na gostoprimstvu i prilici da ostvarimo ovu posebnu želju na pravi način.
