Orchestre Tout Puissant Marcel Duchamp su nas sve oduševili svojim prvim koncertom u Močvari. Uz oduševljenje, bilo je tu i puno zbunjenosti jer je teško zamisliti kako na stageu odlično može zvučati 14-člani bend koji spaja ono što se na papiru ne bi smjelo moći spojiti: post-punk, krautrock, jazz, afričke ritmove, komornu glazbu, minimalističke obrasce, brass orkestre i tko zna što sve ne.

Znali smo već tada da je pitanje samo trenutka kada će se ovaj švicarski anarhistički kolektiv vratiti u Močvaru, a to će se dogoditi u četvrtak, 24. rujna kada će Orchestre Tout Puissant Marcel Duchamp nastupiti u sklopu programa Vrelo zvuka.

OTPMD je u međuvremenu objavio šesti album, “Ventre Unique” za uglednu izdavačku kuću Bongo Joe. Album je dobio odlične kritike u uglednim medijima, među kojima ćemo izdvojiti onu iz The Guardiana u kojoj se kaže: “The Geneva collective are a blast with their brass-driven rhythms, engaged lyrics and energised delivery”.

Pjesme s “Ventre Unique“, ali i mnoge druge ovog jedinstvenog benda, koji ove godine obilježava 20 godina postojanja, čut ćemo na koncertu u Močvari, a prije njega smo e-mailom napravili kratki intervju s Vincentom Bertholetom, osnivačem i vođom benda koji je želio najaviti kako ove godine pokreće akustičnu verziju benda. “To je zapravo ono što sam želio napraviti kada sam osnovao bend. Trebalo mi je dvadeset godina da to ostvarim“, rekao je Bertholet. Razgovor smo nastavili pitanjem o promjenama u postavi benda.

Orchestre Tout Puissant Marcel Duchamp počeo je kao šesteročlani bend, a tijekom godina narastao je na četrnaest i više glazbenika. Jesu li te stalne promjene učinile bend demokratičnijim i nepredvidljivijim?

Zapravo, činjenica da nas je više učinila je bend manje demokratičnim! Bend sam osnovao s idejom da sviram svoju glazbu. Kada nas je bilo šest, bilo je više prostora za međusobne rasprave, iako sam ja donosio pjesme i na kraju uvijek donosio posljednju odluku. Kada smo narasli na četrnaest članova, postalo je nemoguće zajedno razgovarati o svim mojim odlukama.

Od tada pišem sve glazbene dionice, osim vokalnih dijelova koje skladateljski oblikuju sami pjevači, dok i bubnjevi imaju nešto više prostora za improvizaciju. U osnovi, dakle, ja sam jedini skladatelj i upravo zbog toga naš zvuk ostaje prepoznatljiv unatoč brojnim promjenama u postavi.

Kada ste posljednji put svirali u Zagrebu, album “Ventre Unique” još nije bio objavljen. Sam naslov sugerira snažnu ideju zajedništva, odnosno svojevrsnog ‘jednog tijela’. Album je nastao u vrijeme kada su politička polarizacija, ratovi i društvena fragmentacija postajali sve vidljiviji. Je li ideja glazbe kao prostora u kojem ljudi mogu postati ‘jedno tijelo’ bila nešto o čemu si svjesno razmišljao dok si stvarao album ili je to značenje došlo naknadno?

U pravu si, u tom nazivu postoji snažna ideja zajedništva. “Ventre Unique” napisao sam tijekom šest mjeseci 2023. godine, između Ženeve, Hamburga i Napulja.

Mislim da se sa svim problemima koje si spomenuo – političkom polarizacijom, ratovima i društvenom fragmentacijom – ne možemo nositi sami. Potrebna nam je kolektivna i uključiva snaga. Ta je ideja bila prisutna od samog početka, ali vjerojatno je postala još snažnija dok sam pisao ovaj album.

Čvrsto vjerujem da moramo pronaći alternativu kapitalizmu. Filozofija komunizma me jako inspirira. Vjerojatno to zvuči čudno ljudima iz bivših socijalističkih zemalja, ali jasno mi je da kapitalizam nije odgovor. On jednostavno uništava svaki aspekt života. Pitanje je: što možemo napraviti nakon kapitalizma?

U tvojoj se glazbi jasno osjeća veza s afričkim orkestrima, ali tvoji su korijeni i u punku, skvotovima i alternativnoj sceni Ženeve. Vidiš li te utjecaje kao nešto što je međusobno povezano?

Ne postoji hijerarhija među muzikom koja je na mene utjecale. Punk dolazi iz rocka, rock iz jazza, jazz iz bluesa, a blues iz glazbe robova koji su došli iz Afrike.

U svoj muzici koju volim postoje snažni afrički korijeni. Izvorno je to glazba oslobođenja, s vrlo snažnom željom za emancipacijom. Još uvijek imam tu naivnu ideju da glazbom možemo promijeniti svijet. Znam da je to pomalo smiješno – mi smo švicarski bend koji dobiva državne subvencije, zahvaljujući kojima, primjerice, možemo putovati po Balkanu. Ali moramo zadržati nadu. Moramo pokušavati stvari učiniti boljima. Ne želim se pomiriti sa svime i odustati.

Čitao sam negdje da si spomenuo The Ex kao važan utjecaj. Koliko su oni utjecali na tebe?

Da, The Ex su snažno utjecali na mene. Oni su me povezali s improviziranom i afričkom glazbom. Ali još je važniji utjecaj na mene imao Dog Faced Hermans, prethodni bend Andyja Moora. Godine 1993. organizirao sam njihov koncert u svom rodnom gradu Chambéryju i nakon toga moj se život promijenio. Njihov bubnjar bio je Wilf Plum, koji se petnaest godina poslije pridružio Orchestre Tout Puissant Marcel Duchampu. S nama je svirao jedanaest godina. Bio je to ostvarenje tinejdžerskog sna!

Vaša je glazba često vrlo eksplicitno politična, ali rijetko zvuči kao politički govor. Kako uspijevaš spojiti teme poput rata, nejednakosti, uništavanja okoliša i nacionalizma s glazbom koja je istovremeno radosna, senzualna i plesna? Misliš li da glazba još uvijek može promijeniti način na koji ljudi razmišljaju ili je već samo stvaranje prostora u kojem se ljudi mogu okupiti politički čin? I možemo li tvoju glazbu povezati s poznatim citatom Emme Goldman: ‘Ako ne mogu plesati, ne želim biti dio vaše revolucije’?

Upravo si opisao ono što pokušavam raditi. 

Da, našu glazbu definitivno možemo povezati s poznatom rečenicom Emme Goldman: “Ako ne mogu plesati, ne želim biti dio vaše revolucije“. Meni je jako važno plesati dok razmišljam i obrnuto.

Opet, znam da sam pomalo naivan. Neki su bendovi, poput Chumbawambe, tu ideju odveli jako daleko. Bili su anarhisti koji su devedesetih odabrali pop-glazbu kako bi širili svoje ideje. Svijet je danas gori nego tada. Ali moramo nastaviti pokušavati.

Samo postojanje benda od četrnaest ljudi – a uvijek su s nama i dva tehničara – koji putuje s vlastitim instrumentima duboko je politički čin. Sve dijelimo, osim umjetničkog vodstva koje zadržavam za sebe. Putujemo daleko kako bismo upoznali nove ljude. Danas smo prilično anakroni.

Glazba je promijenila način na koji razmišljam i zato osjećam obvezu pokušati to podijeliti s drugima, nastaviti i prenositi dalje. Čak i ako to dopre samo do jedne osobe od njih stotinu. Promjena mora početi od nas samih.

Razgovarao: Emir Fulurija