Zdenka Kovačiček otkriva što znači biti ispred svog vremena. Iskreno, hrabro i s puno stila — baš kao i njezina glazba. Pročitajte intervju ove jedinstvene umjetnice koja pamti dane o kojima većina nas danas može samo čitati. I naravno, vidimo se u Močvari, 16.6.!

U jednom od prijašnjih intervjua, spomenuli ste vjeru u karmu i pravdu – možete li opisati konkretan trenutak u kojem ste doživjeli da se nekadašnja nepravda vraća u pozitivnom obliku?
Moja vjera u karmu i pravdu vezana je isključivo uz diskografiju. Zašto je tome tako? Moji su projekti bili ispred svog vremena, a tadašnji Jugoton – danas Croatia Records – nije imao ni instinkt, ni poslovni interes da to prepozna, pa su odbijali svaku moju ponudu.
Posljedica toga jest i činjenica da je album Frka iz 1984. godine danas ostvario gledanost od 23 milijuna na YouTubeu, a oni ga nisu niti reizdali. Danas se reizdanje mog prvog albuma iz 1978. prodaje po visokoj cijeni stranog izdavača.
Nijedan moj jazz-projekt nisu izdali; samo su ga distribuirali, kako ne bi morali uložiti ni kunu, a ipak su na njemu zarađivali. Jedini jazz-dvostruki album Ella i Lela financiralo je Ministarstvo kulture RH.
Sve se to sada vratilo, kad su moji albumi postali visoko cijenjeni na sajmovima vinila.

Rekli ste i da ne prihvaćate lošu glazbu niti priznajete da je novac glazbeni motiv – jeste li ikada osjetili pritisak industrije da prilagodite svoj stil komercijalnoj formi, i kako ste to odbili na način koji je ostavio trajan trag u vašem radu?
Nikada nisam dopustila nikakav pritisak da promijenim svoj osobni stav prema vlastitim idejama i diskografiji, bez obzira na okolnosti – jer tada to ne bih bila ja, već prodana duša.
To je razlog zašto sam radije sama financirala tri albuma, nego pristala na kompromise. Nažalost, i tada su me prilično izigrali jer nisu učinili ništa po pitanju promocije.
Na primjer, moj album na engleskom jeziku bio je prvi takve vrste, ali je prošao potpuno nezapaženo na našem tržištu, iako je na stranim festivalima bio pohvaljen. I dan-danas stoji u nekoj ladici, ali vjerujem da će i za njega doći pravo vrijeme.

Koja je vaša pjesma vama najdraža i zašto?
Ne mogu izdvojiti jednu jedinu pjesmu jer sam pjevala različite žanrove – jazz, rock, pop… U svakom od njih postoji barem jedna meni posebno draga. Frka, Žena za sva vremena, Me and Bobby McGee…

Koji vam se profesionalni rizik najviše isplatio?
U našoj profesiji sve je rizik. Nikada nisam razmišljala na taj način. Rizik je kad vjeruješ u pjesmu, a ona ne ostvari očekivani efekt. Frka je bila veliki rizik – možda upravo onaj koji se najviše isplatio! Znali smo tada da “prelazimo granicu” zbog “guzice” – i evo, nakon 40 godina, došla je na svoje.

U glazbenim žanrovima (a i desetljećima) u kojima dominiraju muškarci na sceni nikada niste koristili ženstvenost kao alat. Možete li podijeliti trenutak kada su vaše vokalne sposobnosti zatvorili usta nekome tko vas je podcijenio na temelju toga što ste žena?
Postojalo je razdoblje kada su žene itekako dominirale rockom – doba Woodstocka, 1969. i 1970., kada je Janis Joplin predvodila aktivistički rock i blues. Žene su tada slale snažne poruke, bile su prisutne u gotovo svakoj grupi – Joan Baez, itd.
S vremenom su žene postale vizualni objekti. Čak je i Tina Turner, iako snažnog vokala, unijela seksipil kao dodatni “začin”. Kod nas je sve to kasnilo. Kasnije je zavladala ekscentričnost poput one kod J.Lo – koja nema veze s glazbom – sve radi privlačenja pažnje masa na primitivnom Balkanu. Danas je to otišlo u neslućene visine.
Ja sam uvijek pokušavala naći ravnotežu – da ne ispadnem iz trenda, a opet ostanem oku ugodna. Nikada nisam osjetila otvorenu diskriminaciju.

U jednom ste trenutku imali mogućnost karijere u SAD-u, no odlučili ste ostati u Zagrebu. Kada danas pogledate na tu odluku, što je prevagnulo u donošenju iste – emocije, intuicija, okolnosti, hrabrost…?
Moja odluka da se vratim u Zagreb bila je isključivo osobne prirode: raspad braka, stari roditelji, nepovjerenje prema raznim obećanjima, te želja da imam obitelj. Bila sam svjesna da bi za uspješnu svjetsku karijeru morala žrtvovati neke meni najdragocjenije trenutke u životu – i nisam požalila. U tuđini si uvijek stranac.

Je li vam se ikad dogodilo da ste zbog svojih stavova (glazbenih, političkih ili društvenih) platili cijenu – kroz cenzuru, ignoriranje ili isključivanje?
Moji stavovi su, mogu reći, isti od rođenja. Imam čistu savjest i ne mogu biti licemjer. Često kažem što mislim, ali kada je to nepotrebno – radije šutim. Svijet ide dalje, ja ga ne mogu promijeniti, ali se pokušavam prilagoditi. Ignoriranje sam doživjela isključivo zbog nečijeg primitivizma ili nepoznavanja osnova glazbene umjetnosti.

Danas, kad sve može biti „content”, što je za vas i dalje nepodmitljivi kriterij između umjetnosti i puke proizvodnje?
Moj jedini kriterij je dobra glazba i vlastito zadovoljstvo – ono što bi se moglo nazvati “gušt”. Umjetnost je opstati s takvim kriterijima – a meni je to uspjelo zahvaljujući pomoći mojih roditelja, koji su me osigurali za cijeli život. Zato ne znam što je to “puka proizvodnja”.

Da se danas sretnete sa sobom s 20 godina – ne na sceni, nego u tišini sobe – što biste toj djevojci rekli iskreno, bez mitologije, bez distance?
Sebi s 20 godina – s ovim današnjim iskustvom – rekla bih: “Ne vjeruj ljudima. Ima puno zla, pokvarenosti i loših karaktera, čak i među najvećim umjetnicima. Talenat i osobna kultura nisu isto. Takvi te ljudi mogu duboko razočarati.“

Postoji li neko sjećanje koje vam se vraća bez obzira na vašu volju – neki kadar, miris, rečenica, trenutak, doživljaj – i ne pušta vas ni nakon desetljeća?
Puno lijepih koncerata i kazališnih predstava – kod nas i širom svijeta – pamtim kao da su se dogodili jučer. Žalim što su prošli. A ljude koji su me razočarali jednostavno brišem s popisa.

Anita Ulovec (Volontiram u Močvari)