Helen:
Nedugo nakon posljednjeg posjeta Močvari, prošlu srijedu ponovno smo imali čast uživati u obredu kojeg su nam priredili Krzysztof Drabikowski i njegova prva, prava, originalna i napokon jedina Batushka! Nakon više od pola desetljeća duge legalne bitke, Krzysztof je obranio svoje životno djelo koje čvrstim korakom nastavlja naprijed, garantirajući kvalitetu i autentičnost koja je Batushku po izdanju albuma prvijenca vinula u visine black metal scene.
Slično kao što je slučaj i s povijesnim bendom Coven kojeg smo na istoj pozornici gledali ranije u godini, nastup Batushke je sve samo ne koncert, unatoč naglasku na glazbu. Ritual, obred, misa, kako god to nazvali – uobičajeni elementi koncerta, poput interakcije s publikom ili bisa, izostaju, i s dobrim razlogom. Neki glazbeni projekti nadilaze okvire umjetničkog izričaja ili zabave te žele prikazati ne samo jedan kut gledišta, već cjelovitu filozofiju ili životni put, i spremni su žrtvovati simpatije šire publike za malobrojnije, ali upućenije lojalne slijedbenike, prema kojima je Krzysztof uvijek vrlo otvoren za druženje.
Kao i prije dvije godine, izbor pratećeg benda i ovoga puta bio je definitivno ispravan, možda čak i više komplementaran mističnoj vibri Batushke nego što je to bio nemilosrdni bataljun Kanonenfieber. U srijedu je predgrupa ne samo zagrijala, već i zaintrigirala publiku te smo uživali u dojmljivom nastupu i kreativnom miješanju poznatih žanrova u nešto skroz friško. Radi se o novim francuskim mračnim metalcima Houle, koji svoj zvuk opisuju kao ‘crni morski metal‘. Morska tema dominirala je i vizualno, savršeno uklopljena u blekersku estetiku jada i čemera, i osjećaj je stvarno bio kao da se svi polako i beznadno utapamo u oluji negdje na sjevernoj obali Francuske. Adèle, umjetničkog imena Cafard, impresionirala je vokalno, a ni ostatak benda ne zaostaje u kvaliteti, izgledno je da im se smiješi dobar nastavak ove jezive nautičke priče koju su započeli.
Dario:
Kad do srži ogolimo Batushku, ostaje nam misni, odnosno, ritualni oblik obraćanja publici koji je svojom funkcijom repetitivan u svrhu konstantne afirmacije apsolutnih vrijednosti.
Misa kao takva je ponavljajućeg oblika te nepromijenjene strukture koja bi „vjernicima“ trebala nanovo učvrstiti njihovu vjeru u propagirani objekt. Batushka u tradicionalnom smislu, pleše preko granice ikonoklazma kroz subverziju istočnog rituala.
Na naslovnoj slici prvog albuma, „Litourgiya“, u samom nazivu i ikoni promatramo žrtvu koja oslobađa potrebite i nevjerne; lica Bogorodice i Krista su izblijedjela te milost nestaje s njima. Drugi album „Panihida“ u svom značenju sadržava oblik misne službe za duše pokojnih s nadom u oprost grijeha te Božju milost, izraženih u duploj potvrdi prethodno spomenute žrtve; Bogorodica bez Krista koja plače krvavim suzama. Tekstualno, valja podsjetiti, koriste se izvorni liturgijski tekstovi na staroslavenskom crkvenom jeziku uz zamjenu riječi „Bog“ s „Ja“ što naglašava individualistički, ironičan pristup svetom sadržaju što ga može okarakterizirati kao sotonistički, no jasne definicije nema. Bolji opis materijala bi bio blasfemija jer značajno i bespoštedno odudara od izvornog teksta i načina misne službe.
Karakter Batushkine izvedbe je razotkrivački, uzimanjem i izvrtanjem svetog u svrhu osobne poruke koja niti malo ne gubi na originalnoj mistici već ju još više produbljuje.
Metaforički, raskol originalne Batushke te njegov ishod odražavaju posljedice dobro nam poznate 1054. godine kada se Crkva podijelila na Istočnu i Zapadnu pri čemu je, mistična spoznaja Boga, ostala više na strani Istoka.
Tako je i s Batushkom. Pravo je odigralo svoje u definiranju Batushke i Patriarkha, a pravda je u tom smislu subjektivna i prepuštena mišljenju publike. Tom linijom,vraćam se na njihovu subverziju pravoslavne mise i ikonoklazam; ikone iščezavaju, sveto napušta svijet zajedno sa svojom milošću, no to je samo jedna od interpretacija, a sve one su samo ogledala istine. Pitanje je jedino u tome što ta istina znači za nas, obožavatelje benda. Neke poruke u formi čiste umjetnosti treba reafirmirati ponavljanjem, navesti ih na propitkvianje ljudske percepcije svetog. Za to je potrebno vrijeme i predanost te test naše vjere u budućnost Krzystofovog rada. Vjerujem da „ono pravo“ prolazi mnoge analize, nadogradnje, ali i rušenja prije nego što je spremno biti manifestirano.
Do idućeg koncerta.
Helen Mirna Vučić i Dario Štefek (Volontiram u Močvari)
