Chui u Močvaru 5.2.2026. stiže s glazbom koja se stalno razvija i živi na pozornici. Uoči nadolazećeg koncerta, razgovarali smo s Tonijem Starešinićem o sceni, festivalima i zašto jazz najbolje komunicira uživo.

Ljubazno vas molim da nam se, za početak, predstavite.

Bok. Ja sam Toni, lider sastava Chui, klavijaturist i kompozitor, jedini u bendu od prvog dana. Samostalan sam umjetnik. Sa suprugom Željkom Veverec vodim bend Mangroove, pratim nju u Je Veux, pratim i Josipu Lisac. Surađujem i s drugim glazbenicima na raznim projektima, od kojih je aktualan Zmaj Orko Star sa Zoranom Majstorovićem i Borkom Rupenom.
Maestro Vojkan Jocić je naš glazbeno najobrazovaniji član. On je akademski  glazbenik, saksofonist sastava Chui i mnogih drugih jazz sastava. Član je i Jazz orkestra HRT-a, Mimike orkestra, a siguran da na svom popisu ima još pokoji orkestar. Vojkan je čovjek koji je praktički svaki dan sa saksofonom negdje na zadatku.
Konrad Lovrečić je naš stup oslonac, basista koji drži sve na okupu od albuma Iz kapetanovog dnevnika. Kroz razne bendove sviramo i družimo se već možda i petnaest godina. Konrad svira već jako dugo i u Elementalu, Kriesu, a trenutno mu je najfriškija roba Dark Tree Bark.
Ivan Levačić je naš tornado na bubnjevima, a svira bubnjeve i u sastavima ABOP, Kries, Živa voda, prati Natali Dizdar, Đutka. Trenutno je posebno vruć oko svog solo projekta Eleven. I Ivan je samostalni umjetnik.

S obzirom na to da je jazz scena u Hrvatskoj relativno mala, kako je Chui „probio led“ da postane prepoznatljivo ime i izvan nje?

Pa ne mogu se složiti da imamo malu scenu, svake godine se objavi i do petnaestak albuma, imamo i povelik broj jazz festivala. Ono što nam nedostaje su klupska jazz infrastruktura, jazz kritika i jazz publika. Jazz je uglavnom prepušten entuzijazmu ljudi koji su zaljubljeni u njega i ne mogu zamisliti svoj život da ne rade to što rade.
Ne znam koliko smo mi uspjeli postati prepoznatljivo ime izvan Hrvatske. Puno češće smo nastupali po Europi prije pandemije, a zadnjih par godina nas je nešto krenulo u Srbiji.

Utječu li nastupi na velikim festivalima i međunarodnim eventima (npr. Eurosonic, Kaunas Biennial, Ment) na vaše profesionalne planove i glazbeni smjer i kako?

Mogu reći da su ti festivali prekrasna iskustva. Na Eurosonicu smo nastupili prije mojih miljenika, fantastičnih jazz Islanđana ADHD, pa smo se upoznali i lijepo podružili. U Kaunasu smo proveli prekrasnih tjedan dana stvarali glazbu za predstavu koju smo onda kasnije ponovili i u Berlinu i kod nas u Šibeniku. Na MENTU smo zaradili nastup u Francuskoj u Lilleu tako da je svaki put bilo nešto lijepo.

Koje glazbene medije pratite i zašto?

Domaću glazbu pratim preko portala, društvenih mreža, YouTubea i dnevne štampe. I dalje volim sjesti negdje na kavu ujutro i listati dnevne novine. Od digitalnih servisa koristim YouTube i Bandcamp. Kad ih koristim, to je u slučajevima kada nemam druge opcije. Primjerice, kad sam u tramvaju ili autobusu zgodno mi je otkrivati glazbu preko Bandcampa. Stranu glazbu najčešće pratim preko portala allmusic.com

Na kojem glazbenom festivalu izvan Hrvatske biste voljeli nastupiti? (možda čitaju ovaj blog, nikada se ne zna)

Umbria Jazz festival apsolutno. Obožavam Italiju i često gledam lineupove na tom festivalu i plačem kako opet ne mogu otići jer mi se preklapa s nekim od mojih koncerata.

Prema vašem iskustvu, koja dobna skupina prevladava na vašim koncertima? Možete li uopće procijeniti i što mislite zašto je tako?

Chui slušaju ljudi od 30 pa na dalje. Slušaju nas ljudi koji vole dobru glazbu, bio to rock, elektronika, jazz, funk ili neka eksperimentala. S vremenom smo postali sinonim za dobru glazbu širokog spektra koja ne miruje već se sa svakim albumom razvija dalje. Zahvaljujući tome, interes publike ne opada već lagano raste, malo se i mijenja i miješa kroz vrijeme kako mi miješamo glazbene žanrove.

Što mislite, kako je najbolje doći do mladih naraštaja i otvoriti im afinitete za, primjerice, jazz?

Jazz najbolje komunicira uživo, na koncertima. Vjerujem da jazz treba onako gerilski stavljati u facu ljudima, nikako ga skrivati ili organizirati samo za određen mali broj kužera. Jazz je energija života i to većina ljudi osjeti i kad ga prvi put čuju u živo.

Mlade također treba staviti u doticaj s jazzom čim prije. Primjerice, na svom otoku Istu ljeti organiziram mali jazz festival Jazzist. Puno djece i mladih pa i starih je prvi put tako poslušalo jazz koncert i mislim da se svima svidjelo. Mladi, pogotovo djeca, su otvoreni za sve i sve upijaju kao spužve. Ako neko od te djece ima afinitet prema glazbi možda baš ti koncerti budu okidač koji će ga kasnije usmjeriti.

Imate li neko iskustvo s vašeg nastupa kojeg se uvijek vrlo (ne)rado sjetite i zašto?

A hm hm ima puno i neugodnih i preugodnih iskustava, teško mi je izdvojiti neko. Uvijek se s osmijehom sjetim pada s pozornice na jednom Adventu u Zagrebu haha. Netko je to snimio mobitelom i poslao mi snimku. Izgleda kao da gledaš neki crtani film Tom i Jerry ili Šiljo i sportovi.

Koji je zadnji koncert na kojemu ste vi bili i na kojemu vas je oduševila organizacija? 

Zadnji koncert Chuia u Splitu u proširenoj postavi u dvorani Ive Tijardovića je bio baš prava poslastica. Ekipa dolje radi fantastične stvari i puno je učinila za kulturnu ponudu Splita. Prije toga smo bili u Novom Sadu. U Bulevar Booksi smo kao kvartet odsvirali naš vjerojatno najbolji koncert ikada. Ekipa je tamo predivna, osjećamo se svaki put kao doma i onda je sve lakše.

Sjećate li se vašeg prvog susreta s Močvarom (izlazak, nastup, poster, dejt…)? Opišite nam kako je to izgledalo?

Da sjećam se. Ne mogu se sjetiti imena benda, znam da je pjevao Mario Kovač, a za jako nisko postavljenim klavijaturama je onako pogrbljeno sjedio div Hrvoje Nikšić. Hrvoja ću upoznati nekoliko godina kasnije i kod njega snimiti puno albuma, uključujući i prva tri Chuia.

Razgovarala: Anita Ulovec (Volontiram u Močvari)