Koncertni dio.

Znate za one bendove koji dobro zvuče na snimci, a kada ih slušate uživo – preispitate sve svoje životne odluke, vrijeme i novac koji ste dali za ulaznicu? Tri benda o kojima ću vam kratko pričati nisu u toj kategoriji. Sasvim suprotno. Jedva ih čekam čuti ponovno i voljela bih i vas nagovoriti da ih poslušate: Balkan Zoo i Nina Ćorić, KoiKoi i Valentino Vivace.

Balkan Zoo i Nina Ćorić. Koncert je bio sjedeći, ali već nakon nekoliko taktova – ramena, glava, kukovi, ruke – sve se počelo micati u ritmu. Emocije koju Nina i njeni kolege prenose na slušatelja je teško opisati riječima. Stisnulo me negdje unutra, nešto mi je protrčalo kroz leđa, naježila sam se, frcnule su mi suze (da, da, slobodno se rugajte). Slušala sam ih prvi puta i nestrpljivo čekam 23. rujan kada Balkan Zoo i Nina nastupaju u Tvornici.
PS: Točno prije dvije godine sam slušala Tablao Flamenco Los Gallos u Sevilli, a usput se i zaljubila u… flamenco pa je to logično pojašnjenje doživljenih emocija. 

Valentino Vivace. Sjećate li se onih “cringe” likova iz Miami Vicea, njihovih outfita, frizure? Valentino je to i još više. Bijela košulja, bijele hlače, zalizana poluduga kosa, zulufi, sunčane naočale i nevjerojatna eksplozija energije. Lik skače, flertuje s ostatkom benda, mrda kukovima, pleše i održava atmosferu na istom (visokom) nivou. Njegove disco melodije škakljaju svaki dio vašeg tijela. Ovaj mladi umjetnik je pravi showman; održava hype u publici, silazi dolje i pleše s plesačima ispred pozornice, zalijeće se na tribine i trči kroz redove. Govori kako mu je zadnji put kada je posjetio Hrvatsku bilo oooooodliiiiiiičnoooooo i koliko je sretan što je ponovno ovdje, zahvaljuje publici i poziva na kupnju mercha. Mislim da bi se neki stariji glazbenici mogli posramiti pred ovom razinom zrelosti nastupanja na stageu.

KoiKoi. Kako je koncert odmicao, svaku pjesmu pratio je sve jači pljesak i urlik. U jednom trenutku stvorio se mosh tijekom velikog hita Mississippi te je na taj način publika postala dio performansa. Ljudi na tribinama stoje, snimaju, što domaći, što strani delegati, njihovi kolege glazbenici. Rekla bih da se stvorio trenutak “širom otvorenih usta”. Ovo nije prvi put da sam ih slušala i imam osjećaj da njihova publika raste nakon svakog koncerta za sve one koji su ih tada prvi put čuli – jer kad ih jednom doživite uživo, nemoguće ih je ne zavoljeti.
Jednu pjesmu KoiKoi posvećuju srpskim studentima. Znate, onim mladim ljudima koji se pokušavaju izboriti za bolje sutra društva u kojemu žive prosvjedujući, a koje netko mlati po ulicama. Želudac mi se okrenuo na podsmijehe kao reakciju koju sam čula od šačice malih ljudi koji su sjedili iza mene visoko gore na tribinama. Ali, bit će da su njihova djeca na sigurnom i nitko ih ne batina pa si ne mogu predočiti što se događa nadomak Lijepe naše.

Osim ova tri benda, preporučila bih vam da skoknete i na koncerte Nemečeka, Adult DVD‑a i Ki Klopa.

Edukacijski dio konferencije.
Glazba mi je hobi i (nažalost) nemam vremena pratiti scenu, glazbenike i producentske kuće onoliko koliko bih htjela. Upravo zato su mi odabrani paneli bili vrlo informativni – gotovo sve što sam čula bilo mi je novo i zanimljivo.

Samo se pitam: jesu li teme panela bile jednako privlačne i onima kojima su glazbena industrija, eventiranje, festivali i glazbeno novinarstvo – posao i svakodnevica? Njihovo znanje, interesi i apetit za sadržajem sigurno su drukčiji od mojih.

Ispričat ću vam kratko o sljedećim panelima: Sustainable. Possible. Now., The MOST We Can Do, Radio’s Role in Shaping New Music Icons, Social Media Power Play: Who Are You Really Talking To.

• Sustainable. Possible. Now.
  Panel posvećen zelenim inicijativama u glazbenoj industriji – od evenata i festivala do koncerata.
  Tema panela bila je: kako smanjiti onečišćenje (primjerice, glazbenici koji nastupaju daleko izvan zemlje najčešće putuju avionom), kako pridonijeti očuvanju okoliša i koje zelene prakse i poticaje uključiti u organizaciju glazbenih događanja.
  Mogu samo reći da sam nakon SHIP-a nastavila na jednu drugu konferenciju, čiji naziv također počinje sa “Sh” – i na kojoj ova tema nije samo izostala s agende, nego nije ni spomenuta. Ni jednom. Od strane organizatora.
  

• The MOST We Can Do — Connecting Scenes Through World Music pričalo se o povezivanju različitih kultura i nacionalnosti kroz glazbu te o prošlim projektima (guglaj: BALKAN:MOST). Ova tema mi je bliska jer sam odrasla u kraju u kojemu na malom geografskom teritoriju sužive Hrvati, manjina Srba, Čeha i Mađara. Kod nas doma nacionalne manjine organiziraju festivale radi očuvanja kulturne baštine svog naroda, tako da mi je bilo inspirativno čuti što se drugdje u Europi radi po ovom pitanju i koliko različiti kulturni događaji mogu povezati različitosti.
  
• Radio’s Role in Shaping New Music Icons — na ovom panelu razgovaralo se o ulozi radija u kontekstu odgoja publike, prenošenja emocija kroz razgovore i intervjue s glazbenicima u odnosu na streaming servise koji nam sve navedeno ne mogu prenijeti; o arhiviranju i dokumentiranju glazbenih trendova kroz razne zapise razgovora i rasprava s umjetnicima te uvijek prisutnom problemu politiziranja medija. Zaključak: radio is not dead i unatoč poplavi streaming platformi, još uvijek je moćan i originalan medij.
  
• Social Media Power Play: Who Are You Really Talking To — ključna riječ ovog panela bila je – autentičnost. Od svih panela koje sam poslušala tijekom tri dana (a bilo ih je puno, ne samo ovi o kojima vam pišem), jedino na ovom su panelisti odmah na početku najavili da žele da ovo bude interaktivan razgovor između publike i govornika i toga su se zaista držali. Ljudi su se uključivali, komentirali, tražili savjete. Jedan od mladih glazbenika iz publike postavio je pitanje vezano uz definiranost svog umjetničkog izričaja, na što je dobio dosta oštar komentar jednog od panelista. Ne sjećam se točnih riječi, ali ton je bio otprilike “ako to ne znate, ne znam što radite na sceni”. Okej, jasno je – scenazna biti okrutna. Ali, profesorica kroatistike i managerica tima u meni su se nakostriješile jer ovo je neprimjen način za davanje negativnog feedbacka ili mentoriranja. Srećom, mlađa panelistica pokazala je više strpljenja i konkretnosti. Dala je nekoliko savjeta kako se povezati sa slušateljima i proširiti publiku. Jedan je bio sjajan u svojoj jednostavnosti: “Pozovite ih na piknik!”

I zadnja tema za ovaj izvještaj. Konferencija.
Odlična lokacija, sve je (barem se meni tako činilo kao sudionici) prošlo bez poteškoća, incidenata i sl. Izvozimo glazbu i povezujemo se s ostatkom Europe. Hrpa koncerata i nova glazba u 4 dana, jedna ulaznica, predivan Šibenik i sunčano bablje ljeto. Wow!

E sada… S jedne strane imamo Tvrđavu sv. Mihovila, gdje su se za piće koristile višekratne plastične čaše, a posjetiteljima na ulazu nudile džepne pepeljarice – kako bi se spriječilo bacanje opušaka posvuda. Sve u skladu s porukom panela: Sustainable. Possible. Now. A s druge strane – jednokratne plastične čaše u Azimutu (i oko njega), vožnja brodom, te – iz nekog razloga – printana verzija cijele web stranice, uvezana kao knjiga. U 21. Stoljeću, usred digitalne AI transformacije. 

Neki će reći: “Kad ti budeš radila konferenciju, napravi bolje.” Da ju ja radim – poradila bih na web stranici. Trenutni fontovi, boje i navigacija SHIP sajta stvarno traže malo više ljubavi. Na raspored dodajte barem gumb “Add to calendar” – jer ga je teško čitati na mobitelu u hodu. Aplikacija? Postoje gotova rješenja, a danas svatko tko zna promptati može napraviti svoju.

Umjesto plovidbe kroz plastiku Šibenske rive – što kažete na “Tour de Šibenik” na biciklima? Možda u suradnji sa Sindikatom biciklista ili nekom lokalnom bici ekipom? A što se tiče festivalskih poklona – sjetimo se tekstilnog otpada. Umjesto još jedne majice, zašto ne nešto lokalno i korisno – poput sapuna, svijeća, meda… Ili, nešto što na festivalima uvijek zatreba, a nikad nije pri ruci – kabanica (khm, Hrvatski kišobran).
Na jednom mjestu imate profesionalce, kreativce i stručnjake iz raznih područja – zašto to ne iskoristiti? Postavite izazov, potaknite timski rad i pustite da kreativni sokovi poteku. Možda baš iz tog spontanog networkinga nastane nova, genijalna suradnja.

Svi koji niste došli — neka vam bude žao!

Zaista se nadam da će se ovaj festival/konferencija iamti dug život. Koristan je – ne samo za umjetnike i cijelu lokalnu scenu – već i za ekonomiju: smještajni kapaciteti u Šibeniku bili su puni, restorani i kafići imali su posla. A hrvatski turizam se može pohvaliti još jednim proizvodom koji nudimo Europi: snažnom i izvoznom glazbenom scenom.

Anita Ulovec