S novim albumom “Sve isto kao svaki put do sad” bend Tidal Pull ulazi u novu fazu, ali bez odmicanja od, sada već prepoznatljivog, identiteta. U razgovoru uoči koncerta u Močvari 29. 4. 2026. otkrivaju kako je nastao njihov najintuitivniji materijal dosad i što se sve promijenilo, a što je ostalo isto.
Novi album ste sami nazvali najintuitivnijim i najimpulzivnijim. Što ste konkretno morali prestati kontrolirati – ili početi raditi drukčije – da bi takav album nastao?
U principu smo istovremeno pustili jedan set kočnica, a stisnuli drugi. Odlučili smo napraviti što više stvari “from the hip”, uz čim jednostavniju baznu strukturu, progresije i melodije. S druge strane, pred sam kraj pisanja albuma morali smo stisnuti kočnice jer se neke stvari koje su nam dolazile nisu slagale s konceptom albuma – bile su ili previše “promišljene”, komplicirane i slično. U principu za tako nešto ne treba baš puno truda ili rada, samo je potrebno poznavati sebe i svoj rad.
Naslov albuma “Sve isto kao svaki put do sad” zvuči rezignirano, ali i duhovito. Što ste htjeli reći ovim naslovom?
Prije svega – volimo aliteraciju! Imali smo nekoliko promjena, što u lajnapu, tako i u osobi koja je miksala album (ovaj put Andrej Mladenović) i osobi koja nam je radila vizuale. Petra Divković je radila prva dva albuma, a Sara Dumančić treći. U principu smo htjeli, uz to da se malo našalimo sami sa sobom, nekako spojiti te dvije faze benda. Koliko god se svašta promijenilo, mi se osjećamo slično i nemamo osjećaj da se, bar što se tiče našeg rada i kreative, išta izgubilo ovih godina.
Bend je prošao razne promjene, ali tvrdite da se odnos prema bendu nije promijenio. Što je ostalo isto, a što se nepovratno promijenilo?
Donekle smo odgovorili u prošlom pitanju, ali isti je većinom ostao naš osjećaj prema ovome što radimo i filozofija prema glazbi koju stvaramo. Sve je i dalje ozbiljno na nekoj najosnovnijoj razini, al opet ne fali zajebancije. Dosta se bojimo da se ne počnemo shvaćati preozbiljno. Radimo dok god nam je fun i dok se ne osjećamo da idemo glavom kroz zid. Naravno da smo svjesni da se nešto u svemu tome ipak promijenilo – bend čine ljudi s različitim osobnostima, navikama, stilovima i glazbenim ukusima. Mislim da smo počeli zvučati dosta “zrelije”… Ne mislimo to nužno kao pohvalu, ali osjetimo tu promjenu na sebi.
Kad bend promijeni glas, publika često prvo sluša usporedbe. Jeste li morali ignorirati očekivanja drugih da biste mogli normalno nastaviti raditi?
Mislim da nismo dovoljno velik bend da ovakve stvari imaju dalekosežnije posljedice. Usporedbi je sigurno bilo, ali mi ih baš nismo čuli. Možda nas se ljudi boje 🙂
U kratko vrijeme dobili ste pohvale kritike, nominacije i status benda koji “treba pratiti”. Je li takav narativ više poticaj ili teret?
Nama je bio samo poticaj. Ako ikad osjećamo neki pritisak, to je uvijek samonametnuto. Previše živciramo sami sebe oko nekih stvari, al to je opet dvosjekli mač (ili druga strana medalje?) – možda bismo bez takvog pristupa bili lošiji bend.
Koje glazbene medije vi pratite – domaće ili strane – i zbog čega im se vraćate? Imate li osjećaj da glazbeni mediji danas još mogu pogurati bend ili se sve seli na algoritme i publiku uživo?
Osobno od stranih najviše čitam A.V. Club i Quietus. New Yorker ima odličnu rubriku o (pop)kulturi. Od domaćih…Kod terapije volim tešku diy filozofiju. RIP potlista.
Osim koncerata, koristite li neke načine širenja publike ili održavanja odnosa s postojećim fanovima koji nisu klasični bendovski modeli?
U početku smo bili nešto kreativniji, ali zadnjih smo godina vrlo tradicionalni što se tih stvari tiče. Volimo misliti da smo prilično susretljivi, a ljudi nam prilaze na gigovima, u prolazu, na blagajnama Interspara…Onda valjda i jesmo 🙂
Kad danas slažete setlistu od tri albuma, koje su pjesme postale neizbježne – iako ih vi možda više ne doživljavate isto kao kad ste ih napisali?
Imamo sreću da još nismo zamrzili nijednu stvar koju smo napisali. Tekstovi nam uglavnom ne ciljaju specifične ljude ili situacije pa se nije događalo da se zbog nekoga/nečega moramo udaljiti od bilo koje pjesme. U fazi drugog albuma smo bili nešto “tvrdokorniji” što se tiče setlista i često svirali isključivo stvari koje su nam se svirale. U zadnjih smo se godinu dana smekšali pa pokušavamo uvrstiti sve “hitove” i stvari koje ljudi bolje znaju. Čisto da svi odu doma zadovoljni.
Razgovarala: Anita Ulovec (Volontiram u Močvari)
Odgovarao: Ivan Blažinović
Fotografija: Filip Kovačević
