Jozef Van Wissem, avangardni skladatelj i možda najpoznatiji svirač lutnje na svijetu, posjetio nas je u Močvari ranije ovog mjeseca u okviru programa Začarane Močvare. No, ovo nije njegov prvi nastup ovdje.
Točnije, dvije godine nakon prethodnog nastupa na istoj pozornici, ovaj nizozemski lutnjist još jednom je, unutar malo više od sat vremena, uspio spojiti drevni instrument, suvremene elektroničke intervencije i, zapravo, svojevrsnu hipnotičku mistiku.
Budući da sam ovome iskustvu prisustvovala i prije dvije godine, a nisam ga pretjerano rječito opisala u svom močvarnom izvještaju, iskoristit ću ovu priliku da vam barem probam dočarati jedan ovakav koncert. Kako navodi Laić u svom tekstu za Ravno Do Dna, svako opisivanje njegove glazbe nalikuje opisivanju slona slijepcu, ali dat ću sve od sebe.
Razlike u ovom, drugom prikazanju, u odnosu na prethodno, bile su minimalne, no, opet, značajne. Za početak, kada sam dolazila u Močvaru, ambijent je bio potpuno drugačiji. Mrak je već odavno pao, zahvaljujući hvalevrijednom zimskom računanju vremena, što je, posljedično, neupitno pomoglo u postavljanju atmosfere za ono što slijedi. Usporedbe radi, prošli koncert odvio se krajem svibnja, zbog čega je, barem meni, bilo malo teže uroniti u svijet koji Van Wissem stvara svojim hipnotičkim prebiranjem žica. Imam dojam da je hladnije vrijeme i depresivna tmina u 5 sati popodne dobro sjela i našem protagonistu, obzirom da je sada imao priliku staviti svoj prepoznatljivi šešir širokog oboda i time upotpuniti misteriozni stage presence.
Zapravo, koncert je započeo dosta jednostavno, isključivo s lutnjom u fokusu (i to mislim doslovno, jer ju je Van Wissem u par navrata postavio ispred sebe!). Ipak, kako je vrijeme odmicalo te, na neki način, minimalističke i prepoznatljive melodije nadograđivane su dodavanjem različitih glazbenih efekata. Taj segment djelovao je malo nezgrapno, gotovo neprirodno. Naime, Van Wissem se svako malo okretao svom mobitelu kako bi pustio navedene efekte. Ti, zaista kratkotrajni trenuci, malo su kvarili flow koncerta, budeći publiku iz glazbenog transa i vraćajući ih pritom u stvarnost. Dakako, vjerujem da to nije ni bio cilj, već da se spomenutim malverzacijama i dodavanjima htjelo ukazati na to da lutnja, koliko god viđena kao arhaičan instrument, može pronaći (i zapravo ima) svoje mjesto na suvremenoj glazbenoj sceni, odnosno može stajati rame uz rame s elektroničkom glazbom i modernom produkcijom.
Nadalje, kao i na prethodnom koncertu, Van Wissem je pustio glas na nekolicini pjesama. Objavljeni izvještaji kažu da je pjevao na ukupno tri pjesme, no iskreno nisam obraćala pažnju. Iako je par novinara okarakteriziralo to „pjevanje“ kao nepotrebno, mislim da se ne može pobiti činjenica da je ono poslužilo kao ključna stavka u predstavljanju kratkog presjeka stvaralaštva Jozefa Van Wissema. Vokal je, svidjelo se slušateljima ili ne, sastavni dio njegova opusa, još jedan element u konstrukciji mračnog svijeta u kojemu obitava. No, sudeći po gromoglasnom pljesku koji je uslijedio, rekla bih da skoro puna Močvara nije imala ništa protiv toga. Dugotrajni aplauz zajamčio je još dva bisa, kao i pokoji iskreni smiješak istaknutog glazbenog genija.
Kada sam dolazila u Močvaru, brinulo me da ću slušati isti koncert, kao prije dvije godine. No, dok sam sjedila u publici i gledala figuru skrivenu iza oblaka dima zaključila sam da koliko je to iskustvo bilo jednako, toliko se i razlikovalo. Glazba Jozefa Van Wissema usporila je vrijeme i odvela nas na neko drugo, natprirodno mjesto. Nitko zapravo sa sigurnošću ne može reći što se dogodilo u tih, sedamdesetak minuta, niti gdje je odlutao u svojim mislima. Ono što se pak može reći jest to da si svatko, minimalno jednom u životu, mora dopustiti da se izgubi među žicama crne barokne lutnje.
Napisala: Martina Glumac