Uoči koncerta u nedjelju 8.11.2026., pročaskali smo sa starim dingom Kimom Salmonom.
Glazbu stvaraš od 1970-ih, od The Scientists i Beasts of Bourbon do The Surrealists i sada Smoked Salmon. Što te još uvijek uzbuđuje kod osnivanja novog benda ili projekta i što u Smoked Salmon možeš raditi, a u ranijim bendovima nisi mogao?
Svaka kreativna izjava, čak i ako je to samo “kuriranje” postojećeg repertoara, uzbudljiva je jer po svojoj prirodi stvara nešto novo. Kao što si natuknuo, u Smoked Salmon imam 50 godina pisanja pjesama iz kojih mogu birati, pa je “slika veća”, a kreativni luk širi. To je vrlo uzbudljiva osnova za rad.
The Scientists se često opisuju kao jedan od bendova koji su utrli put grungeu, a tebi se pripisuje popularizacija same riječi. Ponekad si to nasljeđe prihvaćao, a ponekad ga odbacivao. Kako se osjećaš glede toga da te pamte kao pionira žanra koji nikada nisi namjeravao izmisliti?
Gitarist The Scientists Tony Thewlis jednom mi je rekao: “Što je to s tim da smo mi započeli ‘grunge’?! Ne želim da ljudi misle da sam ja odgovoran za Foo Fighters!”
Ali iskreno, iako sam u biti ambivalentan, doba društvenih mreža i samopromocije uglavnom nalaže da čovjek uzme ono što mu je dano i s time ide dalje!
Tvoj najnoviji album Smoked Salmon, Totally Sick!!, poigrava se idejama bolesti, lijekova i oporavka, uz zadržavanje mračnog humora i sirove rock’n’roll energije. Je li postojao konkretan trenutak kada si shvatio da te teme mogu biti osnova cijelog albuma?
Da! Kad smo morali odgoditi prošlogodišnju planiranu turneju po Španjolskoj jer se bend zarazio COVID-om, pala mi je na pamet ideja da bismo brzo mogli složiti EP (12″) oko pjesme Fix Me Up, stare pjesme The Surrealists koja je “propala kroz pukotine”. Totally Sick mi je odmah došlo kao naslov jer me podsjetilo na one kompilacije iz 70-ih/80-ih od K-tela i Majestika. Obratio sam se šefu izdavačke kuće Cheersquad, Wallyju, a on me pitao mogu li to proširiti do punog albuma. Nije bilo teško pronaći hrpu pjesama iz mog opusa o bolesti, što vjerojatno nešto govori o meni, ha ha!
Rekao si da je Smoked Salmon zamišljen kao zabava i da ljudima treba dati nalet endorfina, a ne biti nekakav wellness projekt. Jesi li taj osjećaj zabave svjesno želio vratiti u svoju glazbu ili je oduvijek bio prisutan ispod mračnijih zvukova?
Ha! Ha! Jednom je 80-ih jedan tipično toksičan recenzent NME-a napisao: “The Scientists možda i imaju smisla za humor, ali trebao bi vam teleskop da ga uočite.”
Kao primjere ironičnog pristupa navodim pjesme još od Cheap and Nasty, preko Dropout, Pissed In Another Planet, Happy Hour, Swampland, Rev Head do Atom Bomb Baby. Problem je u tome što ima puno ljudi koji ne razumiju ironiju.
Nakon toliko godina snimanja i sviranja uživo, što još može učiniti koncert posebnim za tebe? I što bi želio da netko tko nikad nije čuo za Kima Salmona ili Smoked Salmon ponese sa tvog nastupa u Zagrebu?
Pri razmišljanju o svom radu uvijek sam primjenjivao koncept “što bi vanzemaljci napravili od ovoga”, pa ako je pozitivno i ne koristi se radi mržnje, ljudi iz toga mogu uzeti što žele! A što se tiče prvog dijela pitanja, uzbuđenje uvijek stvara spajanje neočekivanog i novog s postojećim materijalom.
Svirao si s Roddyjem Radaljem i Borisom Sujdovicem, obojicom hrvatskog podrijetla, u The Scientists i Beasts of Bourbon, a oni su kasnije postali članovi The Dubrovniks, benda nazvanog prema hrvatskom gradu Dubrovniku. Čega se sjećaš iz rada s njima i je li njihovo hrvatsko podrijetlo ikada postalo dio vaših razgovora ili glazbenog identiteta benda?
Samo utoliko što su Hrvati, Srbi, Talijani, Grci i engleski migranti bili velik dio mog okruženja u predgrađu u kojem sam odrastao, u sjevernom dijelu Pertha. Zapravo nisu išli u moju školu, ali je postojalo dovoljno zajedničkog kulturnog iskustva da se sve to jednostavno uzima zdravo za gotovo.
U nedavnom intervjuu prilično si strastveno govorio o australskoj politici i opasnostima s kojima se suočavaju ranjive zajednice. S obzirom na uspon krajnje desnice, ratove koji traju i sve veću političku polarizaciju u svijetu, smatraš li da glazbenici imaju odgovornost javno istupiti, čak i ako to riskira otuđenje dijela publike? Ili bi sama glazba trebala biti politička izjava?
Vjerujem da je sva umjetnost politička. Ona ili podupire postojeći poredak (često prešutno) ili ga kritizira. Svi umjetnici automatski preuzimaju odgovornost za svoju izjavu već samim time što priznaju da su njezini autori.
*Odrastao si u Perthu, gradu na kraju svijeta, od najbližeg većeg grada odvojenom 2000 kilometara pustinje. Kako je bilo započeti glazbenu karijeru tamo 70ih? Kako ste otkrivali novu glazbu, dolazili do informacija i organizirali koncerte?
Kad se sada osvrnem, bilo je jako čudno. Ideja pisanja vlastite glazbe djelovala je strano. Kao mlad tinejdžer volio sam blues, ali dok sam odrastao dovoljno da pokušam biti dio perthske scene, njome su dominirali hipsterski blues bendovi. Ako nisi svirao Muddyja Watersa, Jimmyja Reeda ili nešto slično, jednostavno nisi bio cool. To me potpuno odbilo od bluesa na dugo vremena. Tim ironičnije što sam bio dobar prijatelj sa svim tim hipsterskim blues tipovima koji su to svirali! Onda je došla 1975. i punk, koji je nama koji nismo mogli kopirati druge dao poticaj da pišemo vlastito. Suprotno onome što ljudi često misle, nismo gledali prema istočnoj obali, primjerice prema Radio Birdman i The Saints, tražeći inspiraciju. Inspiraciju smo dobivali iz britanskih glazbenih listova: NME, Melody Maker i Sounds. Neki posebno upućeni ljudi, poput Jamesa Bakera, čitali su američki časopis Creem. Zapravo se sve svodilo na spajanje točkica na temelju oskudnih informacija koje bismo uspjeli prikupiti. Tražili bismo The Velvet Underground, Stooges, New York Dolls, usput otkrivajući Jonathana Richmana, i pokušavali iz toga izmisliti vlastiti punk. Mislim da je prva prava “punk” ploča koju sam uspio nabaviti bila Horses Patti Smith. U svoj novi bend The Cheap Nasties unovačio sam prijatelje. Naši prvi pokušaji bili su prilično naivni, ali na kraju smo uspjeli. Album The Cheap Nasties, nastao iz demo kazete, objavljen je kod čikaške izdavačke kuće Hozac.
Dobiti nastupe bilo je teško. Bendovi su obično imali rezidencije i klubovi su ih plaćali po sindikalnim tarifama. The Nasties bi dobili nastup, a onda bi ga izgubili nakon sviranja, kad bi vlasnici pubova shvatili kakav smo bend. Postalo je puno lakše obraćati se pubovima i klubovima koji nisu dobro poslovali te organizirati vlastite nastupe s ulaznicama i podjelom prihoda s ulaza, što je izazvalo bijes Sindikata glazbenika jer nismo dobivali zajamčenu plaću i navodno smo oduzimali posao članovima sindikata (ironično, i ja sam bio uredno plaćen član jer dolazim iz obitelji s jakom sindikalnom tradicijom). To je bila besmislica jer ti lokali nisu angažirali bendove prije nego što smo se mi pojavili. A često smo zarađivali puno više od sindikalnih tarifa.
Što je prema tvom mišljenju u glazbi koja dolazi iz Australije ono što joj daje osebujan identitet i izdvaja je od glazbe drugdje u svijetu?
Mislim da je to već sadržano u mom prethodnom odgovoru. Radi se o pokušaju da se nešto kopira i da se to ne uspije posve točno! To onda postaje jedinstveni okus!
Razgovarao: Emir Fulurija
Prijevod: Martina Glumac
*Bonus pitanja postavio: Vjeran Pavlinić – Kolumbo
**
You’ve been making music since the 1970s, from The Scientists and Beasts of Bourbon to The Surrealists and now Smoked Salmon. What still excites you about starting a new band or project, and what can you do in Smoked Salmon that you couldn’t do in your earlier bands?
Any creative statement, even if it’s simply ‘curating’ existing repertoires is going to be exciting because, by its nature, it is making something new. As you alluded, in Smoked Salmon I have 50 years of songwriting to curate from so the ‘picture is bigger’ and the creative arc is wider. That creates a very exciting base to work from.
The Scientists are often described as one of the bands that paved the way for grunge, and you’ve been credited with popularising the word itself. You’ve sometimes embraced that legacy and sometimes pushed back against it. How do you feel about being remembered as a pioneer of a genre you never set out to invent?
As scientists guitarist Tony Thewlis once said to me “ what’s all this business about us starting ‘grunge’?! I don’t want people thinking I’m responsible for the Foo Fighters!”
But to be honest, while I’m basically ambivalent about it, the age of social media and self promotion pretty much dictates that one must take what’s given one and run with it!
Your latest Smoked Salmon album, Totally Sick!!, plays with ideas of sickness, medicine and recovery, while keeping that dark humour and raw rock’n’roll energy. Was there a particular moment when you realised these themes could become the basis for an entire album?
Yeah! When we had to postpone last years planned tour of Spain due to the band catching COVID I came up with the thought that we could quickly whip up an EP( 12”) around the song Fix Me Up, an old Surrealists song that’d ‘fallen through the cracks’. ‘Totally Sick’ came to me as a title straight away as it reminded me of one of those 70s/80s compilations from K-tel and Majestik. I approached Cheersquad label boss Wally about it and he asked if I could make it up to a full album. It wasn’t hard to find a bunch of songs from my oeuvre about sickness which probably says something about me ha ha!
You’ve said that Smoked Salmon is meant to be fun and give people an endorphin rush, rather than being some kind of wellness project. Is that sense of fun something you consciously wanted to bring back into your music, or has it always been there beneath the darker sounds?
Ha! Ha! Once in the 80s a typically toxic NME reviewer said “ the Scientists may well have a sense of humour but you’d need a telescope to spot it”.
I would cite songs as far back as Cheap and Nasty through Dropout, Pissed In Another Planet, Happy Hour, Swampland, Rev Head, Atom Bomb Baby, all as examples of a tongue in check aspect. The trouble is, there’s a lot of people out there who don’t get irony.
After so many years of making records and playing live, what can still make a concert feel special to you? And what would you like someone who has never heard of Kim Salmon or Smoked Salmon to take away from your show in Zagreb?
I’ve always applied the “ what would aliens make of this” concept when thinking of my work, so really, if it’s positive and not used in a hateful way, people can take what they like from it! And for the first part of the question getting started matching unexpected and new from the material always makes for excitement.
You played with Roddy Radalj and Boris Sujdovic, both of Croatian descent, in The Scientists and Beasts of Bourbon, and they later became members of The Dubrovniks, a band named afterthe Croatian city of Dubrovnik. What do you remember about working with them, and did their Croatian background ever become part of your conversations or musical identity as a band?
Only in so far as Croatians, Serbians, Italians, Greek and English migrants were a big part of my background in the suburbs where I grew up in the northern part of Perth. They didn’t actually go to my school but there was enough shared cultural experience to just take it all for granted.
In a recent interview, you spoke quite passionately about Australian politics and the dangers facing vulnerable communities. With the rise of the far right, ongoing wars and growing political polarisation around the world, do you think musicians have a responsibility to speak out, even if it risks alienating part of their audience? Or should the music itself be the political statement?
I believe all art is political. It either supports the current order ( often tacitly) or is critical of it. All artists automatically take responsibility for their statement simply by owning up to being the maker of that statement.